Dr. Mate jasno naglašava da trauma nije ono što nam se događa, već ono što se odvija u nama kao rezultat onoga što nam se već dogodilo, u našim glavama. Dokazao je izravnu vezu između emocija i tijela te traumatičnih iskustava koje nismo uspjeli iscijeliti pa onda i razvoja raznih ovisnosti te malignih i autoimunih oboljenja.
Gabor Maté kanadski je liječnik opće prakse mađarskog porijekla, koji je dugi niz godina vodio vlastitu medicinsku praksu, radio u palijativnom zbrinjavanju i više od deset godina kao liječnik u dijelu Vancouvera koji se zove Downtown Eastside, gdje žive osobe koje boluju od teških oblika ovisnosti i pate od psihičkih problema. Zahvaljujući tom radu i iskustvu te duboko empatičnom pristupu svojim pacijentima, Gabor Mate postao je jedan od najcjenjenijih stručnjaka u području dječjeg razvoja, traume, ADHD-a, ovisnosti i autoimunih problema.
I sam je proživio traumatično iskustvo. Rođen 1944. u Mađarskoj koja je bila pod nacističkom okupacijom, u prvim mjesecima života on i njegova majka, bili su, kao Židovi, u životnoj opasnosti. Neki članovi njegove obitelji izgubili su život u koncentracijskom logoru. Kroz 30 godina svog radnog iskustva, dr. Gabor Mate jasno ukazuje kako nas zaboravljene traume i neispravni obrambeni mehanizmi oblikuju kao odrasle osobe, a za njima ne zaostaje ni sav ‘danak’ neobuzdanog kapitalizma. Njegovi odgovori i teze spajaju mnoge kockice i otvaraju smisao i pozadinu problema na način koji dosad možda niste povezali.
Što je trauma?
Riječ trauma potječe iz grčkog jezika i znači rana. Trauma je psihološka rana. Kad vas netko fizički ozlijedi, nanese ranu na vaše tkivo, zacjeljivanje će uključivati stvaranje ožiljaka. Kad bi rana bila prilično velika, zadobili biste veliki ožiljak koji bi bio bez živčanih završetaka, što znači da dodir na tom mjestu više ne biste osjećali.
Također, zahvaćeno tkivo bilo bi znatno manje fleksibilno od vašeg normalnog zdravog tkiva. Trauma je kada dođe do gubitka osjećaja i smanjene fleksibilnosti u reagiranju na svijet i život. To je zapravo odgovor na ranu. Trauma je psihička rana koja nas ‘otvrdne’ emocionalno i time ometa našu sposobnost da rastemo i razvijamo se. Boli nas i zato na život i svijet oko sebe reagiramo iz tog bola. Bol izaziva strah i vlada ponašanjem. Ne znajući to, čitav naš život usmjeravaju i posjeduju strah i bol od kojih pokušavate pobjeći na razne načine.
Dr. Mate jasno naglašava da trauma nije ono što nam se događa, već ono što se odvija u nama kao rezultat onoga što nam se već dogodilo. Trauma je onaj ožiljak zbog kojeg smo kruti, manje fleksibilni, manje osjećajni i stalno u obrambenom mehanizmu.
Pročitajte više: Svi spominjemo karmu, no znamo li što je? Nismo dobri ako ugađamo drugima na vlastitu štetu!
Znamo li kako nastaje trauma?
Svi imamo neke traume, no većina ljudi traumu ne razumije. Oni misle da pod traume spadaju samo velike svjetske katastrofe, ratovi, silovanja, potresi, uragani i slično, no traumatična iskustva mogu nastati i iz naizgled sasvim bezazlenih događaja. Nema sumnje da su elementarne nepogode ogromnih razmjera ili katastrofe poput proživljenih prometnih nesreća traumatični događaji, iskustva užasa, ali to nažalost nije jedino što ostavlja ožiljke na život.
Čovjek traumu može doživjeti i naizgled sasvim jednostavno – kad izgubi posao, kad mu se raspadne brak ili veza, kad mu nisu zadovoljene njegove potrebe i slično. Brojnoj djeci potrebe nisu ni blizu utažene, ostaju zanemarena, slušaju viku ili prepiranje odraslih, nisu adekvatno utješena kada plaču… To su ‘traume s malim t’, one gdje vam ljudi ne (u)čine nužno loše stvari ili čak namjerno, ali vam uskrate one dobre stvari koje ste trebali dobiti.
Odvjetnici i suci ne znaju ništa o traumi
No ovo su mnogo osobnije pa time i značajnije traume od onih u kojima smo svi zajedno, poput potresa. Otvoreno i javno priča se o fizičkim traumama, a od psihičkih ‘priznate’ su samo one u uskom polju posttraumatskog stresnog poremećaja, o kojem uče neki psihijatri. Trauma koja pogađa prosječnu osobu od najranijeg djetinjstva, u medicinskom leksikonu ne postoji.
Sasvim logično, lančano se nastavljaju i propusti u pravnom sistemu, jer odvjetnici ni suci također ne znaju ništa o traumi. Kada ljudi koji su danas nasilnici ili ovisnici završe na sudu zbog nedjela koje su počinili, nitko ne uzima u obzir zašto je do tog čina došlo. Nitko ne zna da su zločine počinili upravo zbog potisnute traume i da je njihovo ponašanje rezultat toga što im se nekad ranije u životu dogodila trauma. Takvi ljudi jednostavno budu kažnjeni, bez da sistem ikada shvati da su to istinski povrijeđeni, istraumatizirani ljudi.
Kako ‘izgleda’ trauma na medicinskom fakultetu?
Na medicinskom fakultetu čovjekovo se zdravlje promatra iz biološkog ugla. Oni odvajaju um od tijela, oni ne vide veze niti interakciju i ne uče vas kako interakcije uma i tijela utječu na psihološko zdravlje, čak ni pored svih novijih istraživanja. Isto tako, odvajaju individuu od okruženja, ne unose socijalne faktore kao što su rasa, nejednakost, ekonomski položaj i represija, stres u društvu…
Naprotiv, tvrde da je sve samo stvar biologije. No biologija je samo jedna strana medalje. A kada je trauma u pitanju, koja je ogroman faktor u svim problemima vezanim za mentalno zdravlje, kao i u većini kroničnih fizičkih bolesti, prosječni student medicine ne čuje niti jedno predavanje o traumi.
Pročitajte više: Vera Čudina: “Naše iskušenje je i naše izbavljenje”
Kako definiramo traumu u odnosu između djeteta i staratelja (roditelj, rodbina, učitelji…)?
Individualno. I beba ima određene potrebe. Dijete možete povrijediti na dva načina; tako da im činite loše stvari – to su primjerice fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. To može biti i svađa roditelja, njihova ovisnost ili mentalna bolest. Te stvari bole djecu, no možete im naškoditi i tako što im ne činite loše, ali istovremeno ne ispunjavate njihove potrebe. U današnjem društvu, u globaliziranom kapitalizmu potrebe djece su potpuno zanemarene.
Problem je u tome što kada su ljudi povrijeđeni u djetinjstvu, moraju pronaći načine da se s time nose. Ti mehanizmi suočavanja kratkoročno su korisni, ali dugoročno mogu stvoriti probleme. Jedan mehanizam suočavanja s prevelikim stresom je da se dijete isključi, jer dijete ne može pobjeći ili promijeniti situaciju. Ako je moja majka pod stresom, ja sam kao jednogodišnjak pod stresom. Što da radim s tim? Rasipam pozornost. Isključujem se. Kasnije se to dijagnosticira kao ADHD, kao da imam tu genetsku bolest. Nemam bolest. Nije genetski. Imam mehanizam suočavanja koji je u nekom trenutku bio od pomoći, ali više nije od pomoći.
ADHD ili samopovrjeđivanje nisu misteriozna oboljenja
ADHD ili samopovrjeđivanje nisu misteriozna oboljenja. Ona počinju kao adaptacije. Rastresenost je obrana od emocionalnog bola ili stresa i vi se isključujete sve do ADHD faze. Kad je majka pod stresom ili depresivna, čak već tijekom trudnoće, to već povećava šanse da dijete stekne ADHD.
Ili problemi u obitelji. Ne zbog toga što roditelji ne vole svoju djecu, niti zato što se ne trude da daju sve od sebe, već jednostavno zato što su pod stresom. Kada je roditelj pod stresom, dijete je pod stresom. Kad je dijete pod stresom, ono ne može pobjeći niti promijeniti situaciju i onda se isključi, što dovodi do jasnog zaključka da je isključivanje programirano u njihovom mozgu, a ne ADHD.
Kada je samopovrjeđivanje u pitanju, u knjizi je Mate naveo razgovore s ljudima koji su rezali sami sebe. Pitao ih je što dobivaju tim činom. Jedna osoba mu je rekla: „To mi daje bol koju mogu razumjeti za razliku od bola koji je u meni i kojeg ne mogu razumjeti. Ili mi barem otkloni misli ili moje unutrašnje probleme. To je neka vrsta ovisnosti; privremeno olakšanje i ne mogu ga se odreći.”
I ne samo to, kada režete sebe, to oslobađa kemikalije koje ublažavaju bol u mozgu – endorfine, što je isto kao morfij ili opijum. Dakle, nije pitanje zašto ovisnost ili zašto bol. Pitanje je koja je to bol od koje ova djeca ili odrasli pokušavaju pobjeći. To ima veze s traumom.
Koja je druga riječ za potiskivanje stvari? Depresija
Isto tako, ako se vaši roditelji ne mogu nositi s vašim emocijama – jer su previše pod stresom, depresivni ili su previše orijentirani na ponašanje – onda obeshrabruju vaše izražavanje jakih emocija i vi tada potiskujete svoje emocije kako biste održali odnos s roditeljima.
Koja je druga riječ za potiskivanje stvari? Depresija. Potiskujemo svoje emocije kako bismo preživjeli u našem okruženju. Kasnije nam se dijagnosticira takozvana bolest koja se zove depresija. Ipak, počelo je kao mehanizam za suočavanje.
U obiteljima u kojima su roditelji jako potrebiti, u kojima su roditelji alkoholičari ili u emocionalnim problemima, dijete će se vrlo često snalaziti suzdržavajući i potiskujući vlastite emocije, kako ne bi smetalo roditeljima. To potiskivanje emocija kasnije se pokazuje u obliku autoimune ili maligne bolesti. Ovo je dokazano mnogo puta.
Bolestima pridonose i socijalno-ekonomski faktori
Bolestima pridonose i socijalno-ekonomski faktori. Izgubilo se smisleno i sigurno zaposlenje ljudi, zajednice su gotovo u potpunosti nestale, društvo je pod konstantnim stresom i izgubila se svaka rezilijentnost, jer ona upravo zahtijeva povezanost i podršku sredine.
To je i razlog zašto žene imaju 80 posto autoimunih bolesti. Zato što su u ovom društvu one te koje su najviše obučene za potiskivanje vlastitih potreba i služenje potrebama drugih. Upamtite samo primjer u Kanadi – jedna domorodačka žena ima šest puta veću stopu reumatoidnog artritisa nego bilo tko drugi. Zašto? Jer je ona najtraumatiziraniji i najpotlačeniji segment stanovništva.
Uz traume vežu se i ovisnosti. Što sve one predstavljaju?
Sve ovisnosti počinju kao mehanizam suočavanja. Oni su pokušaji ublažavanja boli. Za Matea problem s ovisnošću nije “zašto ovisnost” nego “zašto bol”. Ako pogledate zašto postoji bol kod ovisnika – bilo da su ovisni o drogama, seksu, pornografiji ili kockanju – ta bol uvijek potječe iz djetinjstva. I onda je ovisnost pokušaj da se nosi s tom boli, da se od nje privremeno pobjegne.
Treba se zapitati što osoba dobiva od ovisnosti – dobiva povezanost sa životom, bio to alkohol, pornografija ili heroin, to je sredstvo pomoću kojeg postajemo trenutno živi. Trauma nas je odvojila od nas samih i kada je život postao nepodnošljiv, otvorila se snažna potreba za “ulaskom” u njega, povratkom, a brz način da se to postigne je droga. Ili bilo koje drugo sredstvo koje kroz svrhu koju ispunjava, stvara ovisnost.
Ovisnost dolazi u mnogo oblika
Kao da se želimo oporaviti sami od sebe. Ovisnost ne želi da pobjegnemo od sebe, nego stvara osjećaj kao da dolazimo sebi. To je opisao i Keith Richards (kao bivši ovisnik), gitarist planetarno popularnih Rollings Stonesa, u svojoj knjizi “Život”.
Ovisnost je svako ponašanje u kojem osoba nalazi privremeno zadovoljstvo ili olakšanje i tako odjednom počne jako žudjeti za tim ponašanjem. Ali onda trpi negativne posljedice, i usprkos njima, ne može se odreći predmeta svoje ovisnosti. Ovisnost može biti povezana s nikotinom, kofeinom, heroinom, kokainom, alkoholom, naravno, može se odnositi i na seks, kockanje, pornografiju, posao, jelo, šećer, kupovinu, internet, mobilni telefon i tako dalje.
Ako žudite za tim, ako vam pruža privremeno zadovoljstvo ili olakšanje, ali nanosi štetu vašem životu, vašim odnosima s drugim ljudima i vašem duhovnom razvoju, vašem fizičkom i mentalnom zdravlju i ne možete ga se odreći, onda ste ovisnik.
Što znači biti povezan sa sobom?
Biti povezan sa sobom možemo definirati kao sposobnost organizma da zna što osjeća i da bude u stanju odgovoriti emocijama u skladu sa sadašnjim trenutkom. Bez ove sposobnosti ne možete preživjeti. Kada životinja ne bi imala vezu sa sobom i kad ne bi znala što osjeća, bila bi mrtva jer ne bi bila u stanju odgovoriti na prijetnje.
Kad Mate govori o tome da smo povezani sa sobom, govori o tome da zapravo znamo što osjećamo i doživljavamo u datom trenutku i da to možemo protumačiti na odgovarajući način. Bez ove sposobnosti smo izgubljeni i s njom se rađamo; sjetite se samo kako je novorođenče povezano sa svojim osjećajima. No nažalost, kad razgovarate s odraslima, uvidite da ima jako puno ljudi koji ignoriraju svoje osjećaje. Što se to dogodilo između djetinjstva i odraslog doba što je izazvalo diskonekciju? Dogodila se naša potreba za prihvaćanjem od strane naše okoline.
Potiskujemo osjećaje da bismo preživjeli
Ako naše okruženje ne podržava naše emocije i kako se osjećamo, dijete će, kako bi se uklopilo i pripadalo, automatski, nevoljno i nesvjesno potisnuti svoje osjećaje i veze sa sobom, sve u svrhu da ostane povezano sa svojim okruženjem bez kojeg ne može preživjeti.
Djeca razmišljaju: ,,Mogu li izraziti ono što osjećam ili to moram potisnuti da bih bio prihvaćen, dobar, lijep…?” Ovdje se javlja taj jaz između onoga ‘biti prihvaćen’ i ‘biti autentičan’. Vještina da bismo bili prihvaćeni nam je vjerojatno u djetinjstvu bila nužna kako bismo preživjeli, no potrebno je biti i autentičan ako želimo ne samo preživjeti nego i živjeti.
Jednako tako, važno je da roditelji budu u dobroj vezi sa sobom, jer ako oni sami nisu u dodiru sa svojim osjećajima, takvi ne mogu tolerirati djetetova emocionalna stanja jer se osjećaju ugroženo. Ako roditelj reagira negativno na dijete koje je ljutito, dijete će naučiti da ne smije izraziti ono što osjeća kako bi pripadalo roditeljima.
Zabrinuto je i pita se, ako pokaže ono što stvarno osjeća i ne bude prihvaćen, tko će ga štititi i brinuti o njemu. I tako se odrekne sebe i krene odvajanje od vlastitog bića, što je tragičan postupak. Nastavno na to, jednog se dana ista ta djeca probude kao odrasli ljudi i shvate da ne znaju tko su. Mnogi ljudi s takvim razvojnim procesom u odrasloj dobi shvate da žive živote koji uopće nisu bili njihovi, a to je tako završilo jer su prekinuli vezu sa sobom.
Kolika je povezanost traume u djetinjstvu s anksioznošću i paničnim napadima u odrasloj dobi?
Mate generalno vjeruje da većina, gotovo svi poremećaji mentalnog zdravlja potječu iz djetinjstva – nastaju kao mehanizam za suočavanje. U ranom životu malog djeteta, anksioznost je alarm vezanosti. Djetetova najveća potreba je privrženost roditelju i veza s roditeljem. Kad roditelj nije u blizini djeteta, dijete bi trebalo osjećati strah.
To ima pozitivnu svrhu. Kad dijete osjeti strah, ono plače. I to dovodi roditelja. Pogledajte mačku koja odgovara na vapaje svojih mačića – odmah je tu. Isto je i s ljudskim bićima koja su povezana roditeljskim instinktom – oni će odgovoriti na djetetov vapaj za pomoć. Taj strah je prilagodljiv. To je mehanizam za suočavanje.
Ali što se događa s osobom čiji su roditelji poslušali medicinske stručnjake da ne treba uzimati djecu kad plaču, što je bilo popularno prije 30-tak godina? Sada je taj prirodni strah koji izaziva plač, koji dovodi roditelja i okončava anksioznost, ugrađen u dijete. Dakle, ono što započinje kao mehanizam za suočavanje, sada postaje konstantno “prirodno stanje”. Strah i strepnja trebaju postojati u određenim uvjetima i okolnostima.
Ali kada se anksioznost javlja dok nema neposredne prijetnje – to nije odgovor na vanjske pojave, već ugrađena anksioznost koju sam razvio kao dijete. Strepnja je očajnički vapaj za pomoć u nekom periodu iz djetinjstva. Važno je osvijestiti ga i dobiti pomoć, a ne samo bježati u poroke ili konzumaciju tableta za smirenje da bismo zamaskirali bol i posljedice anksioznosti. Treba spoznati da je anksioznost njihov normalni odgovor na ono što im se zapravo dogodilo. I da se mogu osloboditi i oporaviti od anksioznosti ako pogledaju u njene izvore.
Povezanost traume s bolestima
Postoje studije koje pokazuju, primjerice, da što više epizoda rasizma dožive crne Amerikanke, to je njihov rizik od astme veći. Stres zbog rasizma zapravo upali pluća i čini dišne putove suženima. Djeca čiji su roditelji pod stresom imaju mnogo veću vjerojatnost da će imati astmu. Emocionalna stanja roditelja utječu na fiziologiju djeteta zato što su um i tijelo nerazdvojni.
Također, što su simptomi PTSP-a veći kod žena, to je veći rizik od raka jajnika. Žene s teškim simptomima PTSP-a imaju dvostruko veći rizik od raka jajnika. I opet, jer se emocije ne mogu odvojiti od fiziologije. Te naglašene emocije potkopavaju imunitet, uzrokuju upalu, pokreću kancerogene promjene i deprimiraju tjelesnu obranu. Zato što je emocionalni aparat ljudskog organizma sastavni dio hormonskog aparata, živčanog sustava i imunološkog sustava. Kada se nešto dogodi u bilo kojem od tih područja, to utječe i na sva ostala. U stvarnom životu nema odvajanja uma i tijela. Pa ipak, to razdvajanje je ukorijenjeno u zapadnom medicinskom razmišljanju, suprotno svim dokazima.
Patite li od oboljenja, pogledajte svoje odnose
Žene koje pate od endometrioze ili fibromialgije upravo su one koje trpe jaki stres. Ti stresovi imaju veze sa suzbijanjem vlastitog bića i potreba koje je zapravo započelo u djetinjstvu kao mehanizam za suočavanje.
Mate je poznavao ljude koji su se izliječili od endometrioze ili fibromialgije i još opasnijih stanja kroz proces dubokog rada na sebi uz odgovarajuću podršku. Patite li od ovih oboljenja, pogledajte svoje odnose, posebno sa svojim partnerima. Koliko stresa svog partnera preuzimate? Koliko ste zadovoljni ljudima? Koliko ste ljubazni prema ljudima bez obzira na to kako se osjećate? Koliko se bavite problemima drugih ljudi i ignorirate svoje? Koliko dobro poznajete sebe? Gdje ne kažete “ne” kada želite reći „ne“ jer se bojite? Ako se ljudi bave tim pitanjima, njihova tijela će odgovoriti vrlo pozitivno.
Što raditi sada kada znamo sve ovo?
Samo nastavite putovanje. Mate je napisao svoj epitaf koji će biti urezan na njegovom nadgrobnom spomeniku: „To je bilo puno više posla nego što sam očekivao“. To je uistinu puno posla, ali to je neophodan i lijep posao jer vas uvodi u vaš život na pravi način. Obogaćuje vaše odnose. Što više upoznajete sebe, to ste slobodniji.
Zbog toga je Isus rekao: ,,Znat ćete istinu i istina će vas osloboditi”. Isus je bio veliki psiholog, kao i svi duhovni učitelji. Također je rekao u Tominom evanđelju da će vas osloboditi sve što iznesete iz sebe, a da će vas ono što ne iznesete ubiti. Mnoge stvari koje nosimo u sebi mogu biti neugodne, zastrašujuće… Koliko god sami sebe osuđivali zbog brojnih problema, ako pristupimo s iskrenom radoznalošću da otkrijemo o čemu se radi i s malo suosjećanja, to može biti izuzetno oslobađajuće.
Razmislite, želite li samo promijeniti ponašanje ili se doista želite suočiti s onim što leži ispod tih obrazaca ponašanja. Otisci trauma. Mi možemo naučiti mijenjati ponašanje, ali ako se ne uhvatimo u koštac s onim što se skriva duboko u podlozi, uobičajeno ponašanje će se vratiti i uvijek će iznova pobjeđivati. Dobra vijest je da, što se više suočavamo s otiscima, to će nam s vremenom biti lakše i mijenjati se, mijenjati naše ponašanje.
Ono staro će se uvijek javljati po navici, ali će nas preplavljivati sve manje i rjeđe. Ako ste krenuli na taj put, samo nastavite. I poštujte svoje tijelo. Obavezno se dobro hranite i izađite u prirodu i vježbajte. Uskladite svoj um s tijelom i upoznajte ih oboje.
Dodaj Komentar