Kriptobioza je stanje u kojem su metabolički procesi gotovo potpuno zaustavljeni. Postoje indicije da su neki ljudi uspjeli ući u takvo stanje na više od 100 godina
Organizmić s osam nožica, vodeni medvjedić (lat. Hypsibius dujardini) pravo je čudo prirode. Izdrži šest puta veći pritisak nego je na najdubljem dnu mora, živi u najvrućim izvorima i najhladnijim krajevima, može izdržati bez vode 10 godina, a prema jednom istraživaču jedan je uzorak oživio nakon čak 120 godina autohibernacije, stanja potpune suspenzije životnih funkcija. Preživljava 1000 puta jaču radijaciju od bilo koje druge životinje, a čak je 10 dana preživio izloženost temperaturi blizu apsolutne nule, -272 stupnja, u vanjskom svemiru u pokusu u sklopu misije FOTON M3, 2007. godine. Ne može ga usmrtiti niti potpuni vakuum. Za razliku od legendi o žabama koje su isplazile žive iz sadrenih blokova starih nekoliko stotina godina, priča o vodenom medvjediću je znanstveno provjerena.
Da su sve moći već prisutne u prirodi, dokazuju i primjeri doslovce besmrtne meduze koja bi da nema prirodnih neprijatelja mogla živjeti i milijun godina te golog sljepaša, glodavca iz Kenije koji se može sam izliječiti od raka, živi nevjerojatno dugo za svoju vrstu i može biti bez kisika pola sata kad se prevali u neku vrstu autohibernacije. No, vratimo se ljudima koji su voljno suspendirali životne funkcije.
Na Istoku postoje spisi i legende koje su toliko fantastične da ipak pobuđuju sumnju. U današnje vrijeme najpopularnije vjerovanje u postojanje sveca koji meditira pod zemljom, jest ono vezano uz Jnaneshwari Maharaja, koji je u gradiću Alandi, u današnjoj saveznoj državi Maharashtri, živio prije sedam stoljeća. Preveo je Bhagavad Gitu na Marathi, jezik lokalnog stanovništva, a već je u 21. godini zapao u stanje jeevan samadhija, pa su ga zazidali u podzemnu špilju. Legenda govori da je mnogo godina kasnije jedan drugi svetac, Eknath Maharaj, imao san u kojemu ga je Jnaneshwari zamolio da pronađe i otvori špilju, kako bi ga oslobodio korijenja drveća koje je prodrlo u njegovo skrovište i zarobilo ga.
Eknath Maharaj je špilju otkrio, otvorio i vrat jogija oslobodio korjenova koji su ga potpuno omotali. U krilu Jnaneshwarija je pronašao rukopis koji je iznio na svjetlo dana dok je špilju ponovo zazidao. Danas se na istom mjestu nalazi malo svetište koje dnevno posjećuju tisuće ljudi, vjerujući da još uvijek živi jogi čuje njihove molitve i može im svojom nadnaravnom intervencijom pomoći. Bilo je čak pokušaja da se vlast uvjeri kako bi bilo dobro u potrazi za fantastično starim svečevim tijelom prekopati okolno zemljište. To je naišlo na ogorčeni otpor stanovnika ovog kraja pa se od neobičnog arheološkog iskapanja odustalo.
Prije dva stoljeća se zbio događaj na koji se pozivaju gotovo svi autori koji se danas bave ovim fenomenom. Na periferiji Amritsara, glavnog grada Punjaba, radnici su, kopajući kanal, slučajno probili zid jedne očito zaboravljene grobnice. Nije bilo kraja iznenađenju kada su unutra našli mladog jogija kako sjedi u karakterističnom položaju s prekriženim nogama i odjeven u sasvim izblijedjeli dhoti. Činilo se da je tijelo mumificirano, pa su ga iznijeli na dnevno svjetlo. U tom se trenutku dogodilo nešto sasvim neočekivano. Sasušena se koža na tijelu čovjeka iskopana iz groba odjednom počela mijenjati. Da bi ubrzo zatim razgovarao s onima koji su ga otkopali. Rekao je da mu je ime Ramaswami a u grobu je boravio više od 100 godina. Nevjerojatnu je priču istražio Arjun Singh, koji je u to vrijeme smatran pouzdanim izvorom informacijama. No, dakako, sve to nikako ne treba uzeti zdravo za gotovo.
Dodaj Komentar