Osobni razvoj

Matej Perkov: “Planinarenje može biti psihički izazov i borba sa samoćom, ako si tako postavimo”

Kaže se da se u planinu nikada ne ide sam. Osim što je sigurnije, u društvu je uvijek i ljepše. Međutim, sve je veći tren samostalnih odlazaka u planinu. Planinari, ekspedicionisti, trail trkači… Svi oni imaju neki poriv ponekad biti kontra pravila, izmaknuti ustaljenim okvirima i u planinu otići sami, susresti se oči u oči s netaknutom prirodom i naposljetku, sa samima sobom. Postoje ti trenuci kada u planini postoje samo čovjek i samoća.

O tome je nešto napisao i naš poznati ekspedicionist i visokogorac Matej Perkov

U planinarskoj karijeri napravio sam nekoliko genijalnih tura, među kojima neke spadaju u svjetsku planinarsku povijest. I dobio sam za to mnogo komplimenata i čestitki, izraza divljenja i pomalo zavisti. Razmišljajući o tome i cijelom kontekstu svoje priče u kojoj sam uglavnom samostalni igrač, shvatio sam jednu stvar, te ističem činjenicu koju nikako ne skrivam. Vrhove koje sam ispenjao može ispenjati svatko, ture koje sam odradio može odraditi svatko. Postoje od mene i vještiji penjači i bolji hodači, ljudi nenormalne kondicije i stravičnih fizičkih predispozicija.

Pa u čemu je onda fora?

Fora je u tome što mi se ljudi iskreno dive jer imam snage i hrabrosti biti sam sa sobom. A vjerujte mi, to nije mala stvar! Biti u planini kada nema nikoga, kada nemaš društvo. Nemaš s kime popiti kavu, pričati o nečem dok hodate, na vrhu podijeliti radost, strah i oduševljenje. Nemaš s kime navečer protresti najzanimljivije događaje u danu, već sam sa sobom miješaš tužnu tjesteninu i tjeraš se jesti. Tako je ljepše jesti u društvu!

A onda, spremaš to suđe koje ti zveckajući postavlja neugodna pitanja i uvlačiš se u vreću, prekrivaš se preko glave, osluškujući u tišini svaki zvuk. Čini se kao da se cijela šuma skupila oko tebe, sve te želi dohvatiti i pojesti, a zapravo se jedeš sam. Jedeš se i grizeš razmišljajući o prijateljima kojih nema, o curi koja te doma čeka, o ljudima koji te ljute, o frendovima koji te ne razumiju. Razmišljaš o milijun stvari i ta tišina postaje preglasna, teško je zaspati.

Pitaš se što s tobom nije u redu i zašto si (opet!) ovo radiš, pogotovo ako si sam sebi svečano obećao da nećeš nikada više.

A nekada, koliko god to čudno zvučalo, jednostavno nemaš izbora. Kao što se ponekad moraš s nekim posvađati, skupiti hrabrosti i reći svašta u lice, tako se moraš i pokačiti sam sa sobom, reći si svašta, i dovesti se u situaciju kada ta čudna solo svađa eskalira, pa neke stvari postanu jasnije.

Postoje planine poput Velebita ili Alpi, u kojima hodaš sam, no uvijek ćeš nekog sresti i možeš s nekim popričati. Navečer dođeš u planinarski dom i lako se nekom ubaciš u razgovor. Ali postoje duge ture i planine gdje nema nikoga.

Tumaraš šumama i livadama, bespućima, pitajući se, što je zapravo sloboda?

I ako sada imaš slobodu, što ona vrijedi kada nemaš uz sebe drage ljude s kojima ćeš podijeliti svoje osjećaje, pozitivne i negativne? Nekoga kome ćeš reći „Jebote, kako je ovo lijepo!“ ili „Ajme, boli me noga!“. Tada shvatiš da ta sloboda o kojoj maštaš kada si u uredu ili negdje drugdje na poslu, nije uvijek onakva kakvom se čini.

Planina je ta s kojom razgovaraš, jedina koja te sluša. Razumijete se i bez riječi.

Daje ti odgovore na sva pitanja – nekada ti se odgovori svide i pomažu ti, a nekada ne. Tada je bol u duši posebno jaka, jer shvaćaš da ne postoji nijedna planina ni divljina u kojoj možeš pobjeći od onoga što te muči.

Pobjeći, ili trčati k nečem?

Koliko nas u planina bježi od nečega, a koliko nas bježi ka nečemu? Nešto nastojimo ostaviti iza sebe, a nešto pokušavamo pokupiti na dugim lutanjima prirodom. Izazov u planini nije samo popeti vrh i ishodati kilometre, oznojiti se, osjetiti bol u mišićima. Bol koju nosimo u sebi nekada je puno jači izazov, te kako se s njome nosimo.

Ne, nije lako biti sam, a s godinama mi samoća u planinama sve teže pada. Ići negdje solo na dan ili dva je jedno, a ići negdje na više dana postaje borba i psihički izazov kojem nekako više ne mogu parirati. Nema ni smisla, uistinu nema.

U tim razmišljanjima dok hodam stazama na kojima po cijeli dan ne srećem nikoga, s posebnom emocijom i nostalgijom prisjećam se nekih davnih mladenačkih dana kada smo na koncertima pjevali himne samoći u raznim rock baladama.

Na kraju, možda nas sve u životu čeka ovakva ili onakva samoća. Suđena nam je. Zdvajam da li mi je draga ili mi je teret, ili možda oboje?

Planinarenje može biti psihički izazov i borba sa samoćom, ako si tako postavimo. Taj mazohizam jači je i gori od onog fizičkog. To je cijena dugih tura, snova i ciljeva koje želiš ostvariti.

Možda je i bolje sam nego biti u lošem društvu, no ništa nije tako dragocjeno kao prijatelj kojeg imaš uz sebe, čak i onda kada imaš potrebu biti sam!




Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar