Psihologija

Mentalni obrasci: od sreće nam je draža uloga žrtve

Današnji čovjek pretjerano sumnja u sebe, a svoju sigurnost gradi na tuđim očekivanjima, jer ima osjećaj da samo tada ‘negdje pripada’. No cijena odustajanja od individualnosti je previsoka

Podsvjesne psihološke obrasce uglavnom usvajamo promatranjem okoline tijekom djetinjstva i odrastanja, a oni postaju gospodari naših sudbina – jer ih nesvjesno ponavljamo kao odrasli ljudi. Upravo radi tih obrazaca mnogi ljudi stalno stoje na istom mjestu, odnosno neprestano im se ponavljaju iste ili slične životne situacije, primjerice veze im redovito završavaju tako da ih partner ostavi, ili stalno imaju problem s nedostatkom novca, ili imaju konstantne nesporazume s okolinom.

Za podsvjesne obrasce možemo reći da su to modeli ponašanja, osjećaja i reakcija koji su najčešće preuzeti od obitelji, škole ili ulice. Na njih možemo gledati kao na obiteljsko nesvjesno ili kolektivno nesvjesno, kao što je rekao Jung. Na sve utječe i genetika, no činjenica je da se volimo izvlačiti na genetiku kad smo lijeni za promjene i rad na sebi. Emocionalno se čistimo na razne načine, ali najdublji proces je onaj koji mijenja stav, to je istinska promjena – tumači Dražen Radaković, sveučilišni specijalist psihosocijalnog pristupa socijalnom radu.

Radaković objašnjava koliko dugo jedna osoba može ponavljati isti obrazac:

– Čovjek u modernom društvu pretjerano sumnja u sebe, a sigurnost stječe identificirajući se s tuđim očekivanjima i ne razlikujući se od drugih ljudi. Ponekad nas pogrešni obrasci prividno štite i daju sigurnost. Iako istinski ne uživamo u njima, držimo ih se jer po njima ‘negdje pripadamo’. Tako imamo obrasce gdje svi muškarci u selu piju jer je to odraz ‘muževnosti’ i nisi muško ako naručiš čaj. Žene se moraju udati do neke dobi inače ‘što će selo reći’ i sl. Često se ljudi priklone obrascima koje su naslijedili. Međutim, plaćena cijena je visoka. Ako milijuni ljudi imaju neku manu ili porok, ne pretvara sama masovnost te mane ili poroke u vrline.

Cijena odustajanja od spontanosti i individualnosti je odustajanje od života.

Ako čovjek ne radi na sebi, može cijeli život ostati u prvom izvornom obrascu. Najčešće statistički to i jest slučaj. Ljudi se ne odmaknu od zavičaja, roditelja, crkve, nametnutih pravila, unatoč formalnom obrazovanju koje ih ne uči tim stvarima. Ako imamo neki neželjeni obrazac, on se kroz neko vrijeme manifestira kao stid.

Zdravi stid nas općenito upozorava na granice. Granice nas razdvajaju, ali i spajaju. I za državne granice možemo reći da odvajaju dvije države, ali i da ih spajaju. Dok je tako, mi smo zdravi, i ‘pomalo sramežljivi’ što nam daje šarm ljudskog bića. Ali kad stid postane dominantan i pretvori se u identitet, on postaje toksičan i dehumanizirajući.

Za promjenu neželjenih obrazaca potrebno je ulagati i trud i vrijeme. Svatko ima individualan put, no mora ići od glave do srca. Čovjek se na ovaj ili onaj način mora okrenuti duhovnosti – ističe Radaković.

Toksičan stid je nepodnošljiv i uvijek stvara lažno ja. Budući da pojedinac osjeća kako je njegovo istinsko ja manjkavo i neispravno, treba lažno ja. Čim netko preuzme lažno ja, prestaje postojati u duševnom smislu. Osoba s lažnim ja može biti perfekcionist ili površna osoba, obiteljski junak ili žrtveno janje. Kako se oblikuje lažno ja, pravo ja se sve više skriva. Stvarani godinama, slojevi obrane i maski toliko su jaki da pojedinac potpuno gubi svijest o tome tko je uistinu.

Zapamtite, nema emocija koje uništavaju osobnost, već tu istu osobnost uništava negiranje emocija i nemogućnost njihova izražavanja.

Osjećaji ne mogu uništavati osobu, oni joj pripadaju. Osobu uništava nedostatak osjećaja, a nedostatak osjećaja omogućuje uništenje osobnosti. Budući da razotkrivanje sebe pred sobom leži u srži neurotskog stida, nužan je bijeg od sebe. Taj je bijeg povezan sa stvaranjem ‘lažnog ja’ – objašnjava Radaković.

Kako se podsvjesni psihološki obrasci prenose s roditelja (odgajatelja) na dijete, tumači Dražen Radaković:

– Jedan tipični obrazac za današnje društvo je odgoj preko kojeg djecu gledamo kroz uspjeh, a ne ono što ona uistinu, a to dovodi do stida. Imate djecu koja za svoje roditelje nikad nisu dovoljno dobra. Imaju stotinu petica, ali dobiju jednu četvorku u školi i nabije im se krivnja zbog toga. To je odgoj temeljen na stidu.

  • Dijete preuzima ono viđeno i izgovoreno, ali i ono što nije. Upijaju laži i prešućene istine. Obitelj je organizam i na svakog u obitelji utječu svi ostali. Pojedinac nije emocionalno bolestan, obitelji jesu. Na zaprepaštenje jednog roditelja koji je puno uložio u dijete, ono se zna identificirati s drugim roditeljem koji mu uopće ne posvećuje pažnju.
  • Dijete to čini jer mu taj drugi roditelj nedostaje ili zato što kopira njegov model slobodan od odgovornosti.
  • Dijete gubi svoje autentične osjećaje ako mu se tijekom odrastanja nameću razne stvari zbog kojih je prinuđen odustati od izražavanja vlastitih osjećaja. Kako gubi kontakt s osjećajima, dijete prestaje prepoznavati i osjećaje drugih te tako postaje na neki način automat za zadovoljenje društvenih normi i pravila.

Što je još gore, društvo nas (ili djecu, svejedno) uči da doživljavamo osjećaje koji nisu naši. Npr. moramo se smiješiti kad nam to prilike nalažu i biti ljubazni, naročito u današnje vrijeme kad prodajemo na bilo koji način sebe ili proizvod koji nudimo. Osim što gubimo svoje ‘izvorne’ osjećaje kao zamjenu njima dobivamo ‘kopije’ i nakon nekog vremena niti sami više ne znamo tko smo, kako se ustvari osjećamo. Može nam se dogoditi da ponekad zaboravimo koju smo masku stavili za koju priliku. Od pseudo-osjećaja nastaje pseudo-karakter.

NAJVAŽNIJI JE ODNOS SA SAMIM SOBOM
Kad skinete masku koja skriva vašu ranjivost i vaše ljudske osobine, suočit ćete se sa svojom istinskom prirodom. Kada izrazite svoju individualnost, prihvaćate ono božansko u sebi.




Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar