“Dok pješačimo putevima navika, potreba, želja, očekivanja, brige … lomeći valove vremena, ono što u nama vječno ostaje je priznanje kako je svaki naš korak pokrenut intuicijom za nečim većim. Ustvari, mi smo duhovni hodočasnici čija potraga se za ljubavlju nikada ne prekida. Bez tog daha nijedna blagodat nije blagoslovljena”, govori naša kolumnistica Vera Čudina.
Pročitajte više: Vera Čudina: Iz straha smo pristali da nas iskorištavaju
“Čovjeka ništa ne zaobilazi, već mu prilazi”
Već dugo vremena živimo u kritičnoj zoni, ali smo u to odgađali vjerovati, jer nas je vjera u naviku pokorila. Navika nas navikla, a možda i navukla, kako je sve izgledno, odbacujući riječ naizgled, uopće kao mogućnost, a kamoli činjenicu.
No, čovjeka ništa ne zaobilazi, već mu prilazi. Ponekad bučno, ponekad neprimjetno. Ako nepoznata buka izazove strah u nama, pobjeći ćemo kud nas noge ponesu, uglavnom što dalje od nje. Netko će se priljubiti uza zid i čekati.
Kad se buka smiri, strah od ponavljanja drži nas određeno vrijeme u napetosti, ali ipak polako popušta. I evo nas natrag u onim nama poznatim navikama. Ponekad nas i ono neprimjetno također drži u napetosti, dok iščekujemo da nam neprimjetno ne postane primjetno, ali navika se ne odričemo tako lako.
“O neuobičajenom ne želimo ni razmišljati, a još manje doživjeti”
Pokušavamo pomoću samo nama znane logike nastaviti živjeti My Way. I kad stigne obavijest koja bi mogla biti pogibeljna po naš život ili ga barem pokušava ugroziti nećemo je odmah shvatiti ozbiljno, jer nas posljedica užasava, pa ćemo se radije poslužiti odgođenom reakcijom.
To je prirodna obrana od svih katastrofa ili izvanrednih situacija, koje podrazumijevaju i poduzimanje izvanrednih mjera. O neuobičajenom ne želimo ni razmišljati, a još manje doživjeti. No, živ čovjek svašta doživi i proživi. Zapravo možemo reći kako uvijek proživljavamo kritičnu točku svoga života.
Kako se lijepo vrijeme odjednom promijeni u oblačno, tako je i s čovjekom. Sve dok ne naučimo u preprekama pronaći prednosti strah nas neće napustiti. A možda nas upravo strah i usporava u učenju kad nam problemi sjednu na dušu.
Kome se povjeriti ako svatko priča drugačiju priču? Kome vjerovati? Čovjek se osjeća poput pješčanog sata, čekajući tko će riješiti njegovu zagonetku.
Pročitajte više: Vera Čudina: Kada se suočiš sa sobom i krivnja će iščeznuti…
“Nije se dobro oslanjati na dugo čekanje, nego stvoriti svoje pravilo”
Nije se dobro oslanjati na dugo čekanje, nego stvoriti svoje pravilo. Reći si, poduzmi nešto sam. Proučavati primarno sebe i svoj odnos prema problemu, čitati između redova poruke koje se uvijek jave unutar nas i u skladu s tim mijenjati dotadašnje ponašanje prema svemu … i pitati se zašto je baš sada došao problem da uznemiri naš red i poredak.
On ima razlog, a koji mu je razlog možemo shvatiti ako se stavimo u ulogu njegovog ‘zločinačkog uma’. Jer problem je nevidljiv predator koji kuje planove moje budućnosti, bez moje suglasnosti. Veliki diktator, jahač apokalipse ‘hrani’ se mojim strahom.
Slični diktatori našom su poviješću prohujali, ali i odlepršali s vihorom. Tako će i ovaj problematični jahač onemoćati i postati stara raga ako mu otkažemo pažnju. Zar se bojimo kako će naš problem mutirati? I? Ako se to i dogodi, sjetimo se kako mutiramo i mi ljudi. Odnosno, mutira naša svijest.
“Bez našeg straha, problemi će prije biti riješeni”
E sad! Je li taj problematični kolerik ta naša kritična točka ili smo mi ljudi samima sebi postali kritična točka čim se problem ušulja u naš život. Dok ne podignemo svijest, on će vladati umovima ljudi. Bez našeg straha, problemi će prije biti riješeni, jer oni na neki čudan način regeneriraju naše stanice mozga i potiču želju za opstankom.
Izvanredne mjere u izvanrednoj situaciji ne smiju biti mrtvo slovo na papiru, nego nas mogu učiniti izvanrednim ljudima, da bi posljedice postale korist.
Neka parazit zvan problem bude naša motivacija, a ne devijacija. Da bismo lakše savladali ovog umišljenog demonskog uljeza, malo se moramo pozabaviti i samokritikom. U svako vrijeme dođe neka osobna pošast i zaprijeti nam neprihvatljivom promjenom. Ima li naše ponašanje ipak neke veze s tim?
Odgovor možemo pokušati naslutiti i slutnja će možda biti naš najveći argument daljnje afirmacije. Jer, ne bismo mi slutili, da ne osjećamo kako je nešto u našem ponašanju, ipak dovelo do mnogih pošasti današnjice.
“Sklonosti su nam počele biti sve luđe, jer smo od savršenog tražili savršenije”
Prvo sam navela ovo najrecentnije, tu prisutnu prijetnju nad svima nama. Odakle je sve počelo? Stvorili smo umjetni svijet, što smo smatrali nužnim na putu našeg napretka. Barem smo tako mislili. No, stvarajući vlastiti napredak, posve smo ogolili prirodu, ušli joj u pore, rastavili je i išli se natjecati s njom.
Nije nam bilo dovoljno malo raskrčiti prostor, morali smo imati kockaste lubenice i okrugle rajčice … savršenstvo bez mane. Sklonosti su nam počele biti sve luđe, jer smo od savršenog tražili savršenije. Umjesto da smo usavršavali svoju svijest, mi smo usavršavali proizvode.
“I gdje smo sada? Izvan puta!”
Jesmo li bili svjesni ili nesvjesni što će biti posljedica kad smo krenuli eksperimentirati nad svim ponuđenim? Nismo! Jesmo li bili zaluđeni igrom vlastite moći i time potaknuli i druge da tako čine? Itekako!
Jesmo li imali ideju sumanutog koristoljublja, zbog kojeg smo izgubili pojam kvalitete življenja? Jesmo!
Zbog stvorenog umjetnog svijeta i sami smo postali umjetna vrsta. Nevjerojatno! Zar zaista tako olako prihvaćamo uništenje svega od Boga stvoreno? Prihvaćamo, zbog mogućnosti danog nam opravdanja.
Opravdavajući se, kako svaki naš osobni napredak traži nevine kolateralne žrtve, dokaz je kako smo svi pored puta tražili novi put. I gdje smo sada? Izvan puta!
“Mi smo kritična točka vremena u kojem živimo”
No, bez obzira na ovu samokritiku, mi ćemo se sutra ujutro nastaviti ponašati isto. Dokaz više, da smo mi kritična točka vremena u kojem živimo. Iako to možda negdje u sebi priznajemo, je li kajanje u srcu doista osjećamo ili se nastavljamo povoditi po uzoru na druge.
Pa, čemu onda ova samokritika? Tek toliko, da pokušamo očistiti savjest, izostanak srama … sve ono što u umjetnom svijetu ne postoji. Zar nas nije strah samih sebe i onog što smo postali? Krivotvoritelji života!
Bravo! Naravno, da smo kao takvi oslabili onu urođenu umnu snalažljivost, intuiciju, čak i instinkt, jer nam emocije više nisu prirodne, nego smrznute.
“Tko ne vjeruje da može, taj nije ni pokušao”
Koja će nas sljedeća problematična naizgled nerješiva pošast naučiti vratiti prirodnom ponašanju? Hoćemo li se i u posljednjoj fazi života uvjeravati u vlastitu nevinost? Sigurno hoćemo, ako ovu samokritiku ne uzmemo u obzir kao konstruktivnu.
Dobro dođe svaka samoanaliza, jer nas uči poboljšati sebe u odnosu na druge, uči nas podizanju vlastite svijesti o domino efektu kod nas ljudi. Tako ćemo na idućem raskrižju nekog osobnog izvanrednog stanja ili osobne elementarne nepogode ostati u fokusu zbivanja. I nećemo se osjećati žrtvom, nego izbaviteljima i sebe i drugih. A za to nam je potrebno:
-promatranje, a ne razmatranje
-uvid, a ne previd
-osjećaj, a ne riječ
-samoinicijativa, a ne tuđa inicijativa
-kako, a ne zašto
-opredjeljenje, a ne uvjerenje
-priznanje, a ne opravdanje
-ideja, a ne raspitivanje
-ljubav, a ne ego
-mir, a ne strah
-znanje, a ne pretpostavke
-profiliranje, a ne negiranje
Tako će svako iskušenje postati naše izbavljenje. Vjera da to možemo, otvoriti će nove mogućnosti u nama. Zato svaki dan recimo sebi: JA MOGU. Tko ne vjeruje da može, taj nije ni pokušao.
Dodaj Komentar