Misteriji

Pamćenje organa: Duše im se povezale nakon transplantacije

Svaka stanica našeg tijela pamti naša iskustva, navike koje smo stekli, okuse koje volimo i druge osjete koji su dio naše osobnosti. Ako je tomu tako, onda i svaka od tih stanica svoje znanje prenosi dalje u primatelja

Mnogi ljudi s transplantiranim organima svjedoče o neobičnim promjenama navika, čak i karakternih crta, koje su primijetili nakon presađivanja, a koje se ponekad mogu povezati s karakterom davatelja organa. Iako takve promjene znanost još nije objasnila, neki od pacijenata kojima je transplantirano srce tvrde da su počeli dobivati osobine ili navike svojih donora: odjednom su postali veliki ljubitelji namirnica koje prije nisu željeli ni okusiti, ili pak krenuli planinariti, dok ranije nisu ni pomišljali na pješačenje duže od tri minute. Osim navika, neki su promijenili i seksualnu orijentaciju, počeli slušati drugačiju glazbu, pokazivati drukčije obrasce ponašanja…

Stručnjaci velike promjene ponašanja pa i karaktera nerijetko povezuju s velikim strahom od smrti i prolaznosti života, s kojom je svaka osoba koja je bila izložena ovakvom zahvatu bila neizbježno suočena. Ogroman stres – od saznanja o bolesti, potrebi transplantacije, čekanja na organ, pa do činjenice da je netko morao umrijeti da bi netko drugi mogao nastaviti sa svojim životom, može biti dio odgovora na pitanje o staničnom pamćenju.

Misli i emocije koje se tijekom tog razdoblja mogu pojaviti kod primatelja, mogu biti dovoljne da čovjek na podsvjesnoj razini doživi promjene i donese odluke o tome da želi mijenjati život. Neke osobe počnu se preispitivati oko novih osjećaja, pokušavajući shvatiti tko je bila osoba čiji su organ dobili, pa njihove nove navike zapravo postaju posljedica autosugestije. Budući da znanstvenih pojašnjenja još uvijek nema, liječnici na ove priče najčešće ostaju ravnodušni, pripisujući promjene strahu od smrti i novoj prilici za život.

Je li prijenos sjećanja moguć?

Dok liječnici odmahuju rukom, neki pacijenti pričaju, a drugi šute, a postoje i oni koji su odlučili čuti silna svjedočanstva i istražiti ovaj fenomen. Dr. Gary Schwartz, profesor psihologije, kirurgije, medicine, neurologije i psihijatrije sa Sveučilišta u Arizoni veliki je zagovornik ‘konflikta svijesti’ kod primatelja organa.

Kad organ stavimo u primatelja, energija i informacije iz tog organa prenose se u njega. Vjerujem da pacijentima treba reći kako postoji mogućnost da će preuzeti neke osobine donora. Naše istraživanje pokazuje da će deset posto pacijenata naslijediti neke karakteristike, ali moguće je da je broj i veći jer se ljudi boje razgovarati o tome.

Glavni organi poput srca, pluća, jetre, bubrega, pa čak i mišića imaju puno živčanih mreža koje su poput samostalnog mozga i u sebi pohranjuju sjećanja. Živčani sustav organa reagira na mjesta, događaje, pa čak i ljude koje je donor poznavao,

govori Schwartz, a njegova teorija o živim sustavima tvrdi da sve stanice u sebi posjeduju podsustave za pamćenje i odlučivanje.

Ti memorijski sustavi u većoj ili manjoj mjeri pohranjuju informacije i energiju te međusobno komuniciraju. Mehanizam sistemske memorije može odgovoriti na kontroverzna svjedočanstva primatelja transplantiranih organa koji tvrde da osjećaju dijelove donorove osobnosti koja je pohranjena u darovanim tkivima.

Plan duše je u osmoj čakri

Prema istočnim svjetonazorima, plan naše duše nalazi se u osmoj čakri. Nakon rođenja prelazi u naše stanice pa je plan za čitavu dušu zapravo zapisan u svakoj stanici. Neki pak vjeruju da se svijest donora spojila sa sviješću primatelja i tako su se razmijenile informacije.

Donirani organi najčešće dolaze od mladih ljudi koji umiru naglo, pa neki mediji tvrde da njihove duše često osjećaju kao da nisu završile svoje vrijeme na Zemlji te se stoga vežu za nekoga, a možda postoje stvari koje donor nije stigao napraviti dok je još bio živ, a koje duša još želi iskusiti.

Attilio D’Alberto, doktor kineske medicine i stručnjak za akupunkturu, tvrdi da se naslijeđeno pamćenje može povezati s tradicionalnom kineskom medicinom i teorijom stanične memorije. U kineskoj medicini svaki organ pripada ili jinu ili jangu i označava određenu emociju koja se nalazi u subatomskim česticama koje vibriraju na različitim frekvencijama u organu.

“Ako se srce transplantira, onda se s njim premješta i pamćenje na staničnoj razini, ali i na spiritualnoj razini koja se naziva shen.”

objašnjava Attilio

Zaključak svih koji priznaju fenomen staničnog pamćenja je isti: svaka stanica našeg tijela pamti naša iskustva, navike koje smo stekli, okuse koje volimo i druge osjete koji su dio naše osobnosti. Sve što nam se ikad dogodilo i što smo proživjeli zapisano je u stanicama našeg tijela. Ako je tomu tako, onda i svaka od tih stanica svoje znanje prenosi dalje u primatelja.

DRAŽEN ZEMUN: OD LIJENOG RIBIČA DO UPORNOG PLANINARA

Dražen Zemun (53) osjetio je prve srčane smetnje sa samo 29 godina, radeći kao prometnik u Hrvatskim željeznicama u Bjelovaru. Liječnici su otkrili da se radi o oslabljenom srčanom mišiću i ovaj je Križevčanin tada saznao da ga u budućnosti čeka transplantacija. Deset godina kasnije, Dražen je bio spreman za zahvat, a njegovo je srce stiglo iz Njemačke. Liječnici su imali 4 do 5 sati da srce iz donorovih prsa premjeste u Draženova. Zahvat je dobro prošao, a nakon njega krenuo je i novi život.

Kako je izgledao vaš oporavak nakon dolaska kući iz bolnice?

Iako su me već u bolnici treći dan nakon operacije dizali na noge, po povratku kući trebalo je još dosta raditi na kretanju kako bih mogao povratiti snagu i nesmetano hodati. Šetao sam oko kuće, odlazio do naše kleti, kružio po dvorištu, polagano krenuo i do centra grada… S vremenom sam primijetio da mi to kretanje jako godi, imao sam osjećaj kao me ‘puni’ na jedan ugodan, nov način.

Je li to bilo nešto novo u odnosu na vaše kretanje prije transplantacije?

Da. Nikada se prije nisam tako osjećao kada sam hodao. Nisam uopće volio hodati. Ja sam jedan od onih ljudi koji je za sto metara udaljenosti sjedao u auto. No sada me to jako privlačilo, a to su primijetili i moji prijatelji.

Kakve su bile njihove reakcije?

S obzirom na to da sam njihove pozive u planinarenje uvijek odbijao, govoreći im da nisu normalni što se penju na vrh da bi s njega sišli, bili su blago rečeno iznenađeni. Meni je bilo zanimljivo s njima popiti pivo, ali nikako ne i hodati. Ipak, kada je vidio koliko sam puno počeo hodati, moj prijatelj planinar, Štef Jembrek pozvao me na izlet u planine. Pristao sam i od tada sam strastveno zavolio planinarenje. Bio sam oduševljen. Bilo je to osam mjeseci nakon transplantacije, išao sam na Svetu Geru i bez problema savladao uspon i hodanje od dva i pol sata. Bio je čak i snijeg. Od tada sam ostao s planinarima. Sve sam češće i više hodao. Krenuo sam i u rute po tri, četiri dana i tako sam s vremenom stekao kondiciju. Treba stvarno otići na planinu, vidjeti… Znate gdje je u planini nagrada? Na vrhu. Dok dođete gore, vidite taj pogled, tu ljepotu, ispunjeni ste time. Išao sam na Kalnik, Ivančicu, Triglav, Velebit, Durmitor, na bosanske planine, Dolomite, u Grčku na Olimp… Osjetio sam snažnu potrebu što češće ići u planine.

Igor Rudež, kardio kirurg iz KB Dubrava, liječnik je koji ovakve primjere naziva “na rubu znanosti”, no kaže da takvi slučajevi doista postoje.

“Gospodin je dobio žensko srce i nakon oporavka nama se njegova žena žalila da čisti, kuha, brine oko cvijeća. Poprimio je neke karakteristike donorice. Onako, pomalo bizarno i neobično, ali je tu i činjenica je da to postoji.” jedan je od primjera koje navodi dr. Rudež.

Poznat je i slučaj Danijela Katića iz Osijeka, čija supruga Mirjana kaže da Danijel nije ista osoba.

“Potpuno se drugačije smije, zijeva, tako glasno priča da me nekada bole uši. Prije je sporije vozio. Postao je emotivniji. Rukopis mu je potpuno drugačiji. Prije je pisao lijepo, a sada škraba. Nekada se ponaša kao dijete, jako je zavolio mačke, puno više nego prije, a to nam je jako važno jer ih imamo četiri”, govori Mirjana, znajući da je danas djetinjastiji Danijel primio srce 17-godišnjaka.

Jeste li to ikada povezivali s transplantacijom?

Bilo je jasno da sam to počeo osjećati i raditi nakon operacije. A onda sam i saznao da sam dobio srce od mladog alpiniste. Je li to povezano jedno s drugim, je li me to privuklo u planine, ne znam, ali nakon transplantacije sam to zavolio.

Tko je bio vaš donor i jeste li čuli za fenomen stanične memorije organa?

Mlad čovjek koji je nastradao u planinama. Imao je 28 godina. Dobio sam zdravo srce, fit i u punoj snazi. No nisam ništa dublje proučavao. Kod nas ljudi čak ne žele pričati ni o transplantaciji. Postoji i udruga Transplant u kojoj se mogu dijeliti takve i razne druge priče i iskustva ljudi koji čekaju transplantaciju ili su je imali, no tek nekoliko nas dolazi i voli razgovarati o svemu tome i družiti se. Mnogi kažu da su za njih to ‘crni dani’, da je njima to cijelo iskustvo nešto što žele ostaviti iza sebe, ne spominjati i ne razmišljati o tome. Jednostavno žele zaboraviti. Vjerujem da ima nešto u tome da sam primio osobine donora jer sam dobio živi organ. Logično je da automatski preuzimam neke navike od te osobe, taj je organ bio dio nje, živio je u toj osobi.

Jeste li ikad poželjeli upoznati obitelj vašeg donora?

Razmišljao sam o tome da upoznam ljude bliske osobi čije srce imam, htio sam znati kakvi su to ljudi, malo me kopkalo. Pokušao sam se raspitati, no rečeno mi je da do tih podataka neću lako doći i da to može biti delikatno. Poslušao sam taj savjet i nisam dalje oko toga prčkao. Znam da sam srce dobio od humanih ljudi i to mi je dovoljno.

Jeste li primijetili još kakvu promjenu u odnosu na svoj raniji život?

Jesam. Prije operacije nimalo nisam volio slatko. Znao sam jedino pojesti štrukle, ali nikakve druge kolače ni slatkiše nisam volio. Nakon transplantacije, lud sam za slatkim. Počeo sam tamaniti kolače, svi su bili šokirani. Najradije bi ih stalno jeo, ali moram se suzdržavati zbog zdravlja. Najdraže su mi kremšnite. Baklave su fantastične, slatke bombe. Sve što je kremasto mi je fino, ali moram paziti zbog kila. Primjećujete li kakve razlike u vašem današnjem karakteru ili emocionalnim

RAJKA BREZAK: DOBILA NOVI BUBREG I NOVU OBITELJ

Rajka Brezak (60) umirovljena je kuharica iz Špičkovine kraj Zaboka. Zbog kronične upale bubrega koju je zadobila još u djetinjstvu, Rajka je nakon dugogodišnjeg liječenja i dijalize s 33 godine saznala da je čeka transplantacija. Operaciju je imala s navršenih 37.

Kako izgleda vaš život nakon transplantacije?

Živim najnormalnije već 23 godine od operacije. U mirovini sam, brinem o svinjama i pilićima, kuham za cijelu obitelj, pečem kolače, skrbim o svekrvi koja je u invalidskim kolicima, vježbam svaku večer… Osjećam se odlično.

Možete li opisati svoje iskustvo s transplantacijom?

Dobila sam bubreg koji je bio namijenjen drugom kandidatu, no on ga taj dan nije mogao primiti jer su mu se pojavile tegobe sa zubom. U bolničkoj sobi upoznala sam i Igora Penavu, čovjeka koji je dobio drugi bubreg od iste osobe koja je bila i moj donor. Nakon transplantacije ostali smo dobri prijatelji i zvali smo se polubraćom.

Je li se nešto promijenilo u vašem životu po povratku kući iz bolnice?

Ne, oporavila sam se i nastavila živjeti puna energije. No ima jedna stvar koju nakon operacije više nikad nisam radila – jela industrijske suhomesnate proizvode. Čim sam došla doma nakon transplantacije, odmah sam osjetila gađenje prema svim kupovnim salamama. Ni za tisuću eura ne bih pojela šniticu salame, nikakav parizer, čajnu, hrenovke…

Jeste li te proizvode jeli prije operacije?

Jesam. Sjećam se kako sam to još znala jesti i na dijalizi. Jednom sam pojela pohani mesni doručak i nije mi smetalo. A sada ne bih taknula nikakve kupovne prerađevine, nema šanse. To se pojavilo nakon operacije.

Znate li tko je vaš donor?

Znam. Igor i ja smo dobili bubrege od dječaka koji je nastradao u prometnoj nesreći, na biciklu, s nepunih 14 godina. Bio je to dječak iz Raslina kraj Šibenika. Tog je dana išao kod bake i nastradao u prometu. Po dolasku u bolnicu još je bio živ, ali su liječnici znali da neće preživjeti. Dječakova majka odmah je odobrila darivanje organa.

Jeste li ikad kontaktirali njegove roditelje?

Jesam. Dobila sam informaciju da bi dječakovi roditelji voljeli znati koja je osoba dobila bubreg njihova sina. A i ja sam ih silno željela upoznati. Odlučila sam ih kontaktirati nakon transplantacije. Bio je Božić. Sjećam se da sam drhtala kada sam tipkala broj telefona. Javila se dječakova majka i cijela obitelj je bila oduševljena mojim pozivom. Bili su sretni što sam se javila i odmah smo dogovorili susret uživo. Dječakova obitelj posjetila me u svibnju. Susret je bio divan i jako dirljiv. Njegova majka rekla mi je kako ne može opisati svoju sreću što od njezinog djeteta još nešto živi. Od tada smo postali bliski prijatelji, redovno smo u kontaktu i posjećujemo se. Kao prava velika obitelj. Presretna sam. Stvorili smo veliku povezanost, to su divni ljudi. Upoznali su i Igora, čovjeka koji je dobio drugi bubreg njihovog sina i također se s njim obiteljski povezali.

Jeste li ikada doživjeli nešto neobično što biste povezali s činjenicom da imate tuđi organ?

Da. Prije tri godine slavili smo rođenje mog unuka. Bila je fešta i svi smo slavili. Plesala sam i zabavljala se sve dok odjednom nisam osjetila pritisak u prsima. Bilo mi je loše i sin me je ujutro odvezao u bolnicu. Nakon pretraga i malo mirovanja, doktori su ustanovili da je sve u redu i da mogu ići kući. No tada me nazvala dječakova majka i rekla mi tužnu vijest. Igor Penava, moj bolnički ‘polubrat’, isti je dan imao pritisak u prsima, no nažalost, nije stigao do bolnice. Došao je kući i naglo mu je pozlilo. Otac ga je odmah vozio u bolnicu, ali nisu stigli na vrijeme. Igor je taj dan preminuo, a ja sam još ležala u bolnici, nakon istog napada. Igor je imao genetsku bolest zbog koje je morao presaditi bubreg pa je stoga bilo i izvjesnije da nekad kasnije opet ima tegobe, dok je kod mene razlog ipak bila stečena upala pa sam imala bolje šanse. Tako da sam ja preživjela, a on nažalost više nije s nama. Zamislite, imali smo isti napad, svatko u svom gradu, na isti dan!

Postoji li kod vašeg bubrega neka posebnost?

Liječnici mi na pregledima uvijek kažu kako je moj bubreg veći od prosječne veličine bubrega odraslog čovjeka. Često sam se pitala zašto je to tako. Znam da je moj donor bio dijete, no zašto je u meni njegov bubreg toliko narastao, to ni liječnici ne znaju objasniti.

Koja je vaša poruka?

U životu treba biti otvoren, činiti ono što ti srce govori. Kao što je meni govorilo da trebam upoznati roditelje mog donora. Ako vidiš da ne ide, pusti. Ali ako ide, možeš puno dobiti, svašta naučiti. Puno stvari ni sebi ne znam objasniti, to zna samo Bog, ali treba tražiti nove poglede i biti otvorena srca.


Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar