„Zbog ponekog sretnog iščekivanja ne možemo poništiti pravo značenje te riječi. Jer bilo sretno ili ne, ono nas do samog kraja drži u napetosti, pa se osjećamo kao u čahuri. Kuda će nas odvesti posljedice našeg izlaza iz čahure, ostaje na riječi možda. Možda u obračun sa sudbinom ili ljubav prema njoj”, govori Vera Čudina.
Pročitajte više: Vera Čudina: “Naše iskušenje je i naše izbavljenje”
Tko nas je i kojim pravom stavio u poziciju iščekivanja?
Tko nas je i kojim pravom stavio u poziciju iščekivanja znajući kako je iščekivanje najbolnije? Tko će kome platiti našu bol dok drhtimo u sebi, tapkamo u mraku, kupamo se u znoju, od straha padamo na koljena, polako gubimo tlo pod nogama, zaziremo od svake vijesti pristigle do naših ušiju od bližnjih ili udaljenih? Iščekivanje svašta podrazumijeva. Iščekujemo dolazak, počivanje, mimoilaženje, pomirenja, pregovore, dogovore, priznanja, izdaju …
Tko si je uzeo to pravo i gdje ga je položio da čini s nama što hoće, da nas iščekivanjem ugnjetava, oduzima nam dragocjene, a teško stečene trenutke uživanja izostavljajući pri tome pitanje naše emotivne nespremnosti? Zašto nam itko stavlja osjećaje u epruvetu, igrajući se s nama kao s krpenim lutkama?
Stanje iščekivanja nikog neće zaobići
Ako se bilo tko smatra dijelom nebeskog izaslanstva, pogriješio je, jer poredak se vrlo brzo mijenja zbog proreza u redovima, među ljudima. Ne zaboravimo da stanje iščekivanja nikog neće zaobići. To je poput neke vrste kaznionice u kojoj se odjednom svi nađemo na okupu, stisnuti poput sardina u iščekivanju. Hoćemo li tada razumjeti da smo pogriješili u logistici ili ćemo i dalje svatko sebe uvjeravati kako su nam odluke bile ispravne?
Umijeće življenja primjenjujući iščekivanje vrlo je opasna i beskrupulozna nakana. Tko će pasti, a tko će ustati, diskutabilno je. Nema tu ničega ljudskom srcu razumljivo jer takva matematika je matematika užasa, povoljna samo onima koji se njome služe.
Nisu valjda krivi dani punog mjeseca
Nisu valjda krivi dani punog mjeseca koji djeluju na pojedince izazivajući hipotetsko mjesečarenje, pa kad se sami probude slušajući priču što su činili čude se uz ispriku koju podvuku pod amneziju. Znači li to da bi takve ljude trebalo u dane kad naš id nadvlada ego držati zaključane, za svaki slučaj da sebi i drugima ne izazovu nevolju?
U kući hipotetskog mjesečara uvijek mora biti stražara, a kako mjesečeve mijene nikog na svijetu ne ostavljaju ravnodušnima, nego svakog stavljaju u rizičnu skupinu, pa čak i sebe, zato oprez s onima koji hipotetski mjesečare.
Iščekivanje je poput posljednje večere za koju nitko ne vjeruje da je posljednja
Ljubitelji mira postaju ratnici, pitomi postaju divlji, komičari postaju tragičari, askete postaju pohlepnici … svega se tu nađe kad Mjesec zaprijeti Zemlji. Krvava je to sapunica, carevina puna spletki i dosjetki, pa je uputno pozvati postaje satelita, da pomoću drugog pogleda riješe narušavanje mira, iznova ujedine mišljenje za dobrobit cjelokupne zajednice, jer nije isto jesti janjetinu s ražnja ili ječmenu kašu.
Iščekivanje je poput posljednje večere za koju nitko ne vjeruje da je posljednja dok ti zalogaj ne uđe u dušnik dokazujući ako ti nitko nije pri ruci tko će te dobro udariti po leđima ili primijeniti Heimlichov zahvat … ode čovjek nebu pod oblake.
Nepažnja košta pa se bolje držati posta da ne moramo nakon svega napisati ‘piši kući, propalo je’. Iako na istom nebu, Zemlja i Mars ne pjevaju istu pjesmu, a svemu je kriva gravitacija zbog koje netko u svojoj glavi lebdi s kisikom na leđima, a netko udiše kisik kroz nosnice.
Pa mi koji dišemo još uvijek na nosnice, da svi zajedno ne završimo u barokomori, da ne doživimo namjerno istiskanje zraka iz naših pluća dok nam krv nije zasićena plinovima, da izbjegnemo nepotrebno kondoliranje u svačijem razumu još uvijek ima dovoljno prostora za promišljanje, a ne umišljanje.
Na Marsu nema ljudi pa nema ni grijeha
Zamijenimo mjesta za okruglim stolom, dok ne pronađemo novo Otkrivenje. Na Marsu nema ljudi pa nema ni grijeha, a uostalom počinjeni grijeh čovjeka dolazi od čovjeka, prenosi se na sljedećeg dok se ne pokrene akcija nevidljivog sa Svete gore, dok nas ne opeče glas sa sjevera ili dok na šahovskoj ploči kraljevi ne prilegnu da spase pijune, da utišaju munje nebeske, da ne osjete gnjev gromovnika Ilije.
Iako je šah besmrtna igra, testirati besmrtnost čovjeka nitko ne smije ni zbog osvajanja dolina ni zbog uzvisina. Možemo li se iščekivanjima održati na životu dok nam strah i treptaj ispisuju neizvjesnost zbog čega neprestano trepćemo vjeđama, jer ovo nije nimalo izazovna avantura nego možebitno pogibeljna formula?
Zato, budi mi prijatelj pa ću i ja tebi biti. Budi mi neprijatelj, ja ću ti duplo uzvratiti. Savladajmo se u naumu da svi ne završimo u tjesnacu. Nema među nama jačeg i slabijeg, samo razboritost u shvaćanju, jer nitko ovdje nije dovoljno jak da se odupre dok misli bjesne, a jezik razuzda zbog zamjerki koje doprinose zaoštravanju odnosa. Nitko ne želi samog sebe nagaziti, jer svatko zna kada je najbolje na papučicu gasa stati, zakočiti bez podizanja ručne.
Dovoljna je minuta iščekivanja da nas izbezumi
Dovoljna je minuta iščekivanja da nas izbezumi, da ne znamo kuda bi, naravno jer se bojimo ptica letjelica, mogućeg gladovanja, jer se bojimo dođe li do toga hoćemo li ostati svoji ili nastaviti živjeti kao u vakuumu ili možda postati potpuno rastrojeni.
U čijim se džepovima kriju odgovori teško je prognozirati, ali je dopušteno analizirati, koristiti prefiks i sufiks, a možda nas upravo tolike analize uvode u sve veće krize. Jer pogoditi konačnicu u ishodu, teža je misija od same misije. Bolje se ne baviti pogađanjem ni gađanjem glinenih golubova jer prsti nisu uvijek dovoljno gipki, pa je vjerojatnost promašaja u prednosti.
Najbolje bi bilo…
Petlje nisu uvijek dobro označene, pa ode čovjek u krivom smjeru, potroši previše benzina na povratak kad uvidi makadam. A cijene rastu, dok ne prerastu same sebe, sve su kraći datumi upotrebe na limenkama, rokovi isporuke kasne, uvozno-izvozna ruta ostaje poput prhuta u kosi i na kraju bi svi mogli dobiti uši koje će pucketati pod našim noktima.
Pa dok ih ne istrijebimo, jer ovo je vrijeme u rukavicama, dok ne završimo iznova na čučavcima, dok ne nikne nova klica, iščekivanje će nas obilaziti, kružiti često puta insinuiranim obećanjima oko nas poput orlova od proljeća do jeseni, godine Gospodnje, gdje brojevi prestaju imati značenje. Najbolje od svega bilo bi instalirati novu aplikaciju, izostaviti dostavu, kuhati u svojoj kući da opstane hranidbeni lanac, jer nam je raspodjela rezervi već pomalo klimava.
Pratiti zbivanja na ekranima nije isto kao i biti u zoni zbivanja
Pratiti zbivanja na ekranima nije isto kao i biti u zoni zbivanja, slušati lekcije, litanije bez prekida, proći ‘Odiseju u Svemiru’, biti grba na tuđim ramenima. Postati losos nije uvijek poželjno znajući kako oni plivaju u hladnim vodama bacajući se po brzacima, dok ribolovac u visokim, za hladnoću nepropusnim čizmama, s udicom na flaksu strpljivo čeka trenutak kada će svoj ručak proglasiti delikatesnim, no ono što je nekom delikatesno, drugom je degutantno.
Općenito gledajući ljudi izbjegavaju kuhati, ali vole zakuhati, a što će biti kad sve iskipi ili u pećnici pregori, tko će čistiti, tko čistače platiti, a oni su najskuplji kad su najpotrebniji. Računicu iščekivanja možemo usporediti s krpanjem financijskih rupa podizanjem kredita, jer nikad ne možemo biti sigurni kakav će vjetar u banci života zapuhati.
Dodaj Komentar