“Heroin još 1914. propagiran kao ‘lijek protiv ovisnosti o morfiju’, u zajedničkoj kampanji s aspirinom! Kokain je u Europu prvi donio Sigmund Freud kako bi pomogao prijatelju koji je patio od strašnih bolova nakon operacije palca. Prvi učinci su bili fantastični do te mjere da je Freud u pismima svojoj zaručnici slao malo praha da je razveseli”, govori Drago Plečko.
Pročitajte više: Drago Plečko: PUTEVIMA MASOVNE HIPNOZE – OD ISCJELJENJA DO ISTREBLJENJA
Značajni doprinos duhovnosti u moderno doba se smatraju iskustva s halucinogenim drogama i starim šamanističkim ritualima koji ponovo ulaze u centar pažnje i čak su svojevrsna turistička atrakcija u nekim južnoameričkim zemljama. Koji su pravi razlozi za taj fenomen?
Droge prate cijelu ljudsku povijest. Od kada je Serturner, švicarski farmaceut, još 1806. otkrio morfij, sastojak opijuma koji uklanja bol počelo je novo doba kemije mozga. Cijeli se divlji Zapad drogirao opijumom koji su dovlačili Kinezi a kod žena je bio popularan Laudanum. Nitko nije mario za Indijance pa je tek 1911. legendarni poglavica Komanča Quannah Parker bijelce uveo u rituale malog modrozelenog kaktusa pejotla. Spiritualnog halucinogena.
Kuriozitet je da je upravo negdje u to doba bečka okultna scena obogaćena pejotlom kojeg je iz Južne Amerike donio Guido von List, mistik i jedan od očeva ariozofije, grane teozofije, iz koje će uskoro niknuti nacistički pokret. Uz taj su pejotl vezane priče poput one da ga je travar Hans Lodz davao Adolfu Hitleru, ali i da je, kada je Hitler na šest mjeseci oslijepio u Prvom svjetskom ratu, progledao tek kada mu je psihijatar u bolnici Pasewalk distribuirao meskalin. Navodno je pritom imao i grandiozne vizije, no to nikada nije potvrđeno.
U kasnijim će godinama Theodor Morell Hitleru davati kokain i male doze strihnina, no za okultne aspekte on neće pokazivati interesa. Za razliku od cijele bulumente njegovih suradnika koji su postali članovi raznih mističnih loza. Ipak, posve neočekivano će narkotici odigrati ključnu ulogu u prvoj fazi rata kada su Nijemci imali tri puta manje ljudi pod oružjem od Francuza. Droge su se neočekivano uplele u povijest, a tek se nedavno saznalo puno detalja o tome.
O čemu se konkretno radilo?
Netko je u njemačkom generalštabu došao na ideju da bi Nijemci motoriziranim divizijama mogli preko Belgije i Nizozemske zaobići neprelaznu francusku Maginotovu liniju i tako iznenaditi Francuze i osvojiti ključni grad Sedan prije no što se pokrene šest francuskih armija na jugu. To je bilo iznimno riskantno jer je bilo izvedivo samo tako da se njemački tenkovi provuku kroz guste šume Ardena i to u roku 72 sata.
To je bilo nemoguće jer Nijemci nisu imali dovoljno tenkovskih posada a ni pješadije da bi to izveli. A onda je na scenu stupio lijek Pervitin – zapravo kristalni metamfetamin, kojeg su u berlinskim apotekama bez recepta za rekreaciju kupovale gospođe!
Nitko nije do tada bio svjestan demonske moći jedne od najopakijih droga današnjice. Osim nekolicine generala i Heinza von Guderiana bez čije lude hrabrosti ne bi podviga osvajanja Beneluxa, Sedana i na kraju i Dunquirka ni bilo. Dapače, za dlaku je izbjegnuto uništenje cijelog britanskog korpusa zaglavljenog na obalama Kanala.
Ratovi i droge itekako su povezani
Naime, tenkisti su vozili neprekidno 72 sata, a pješadija, ponekad na biciklima ih je slijedila. Guderian nije htio stati unatoč naredbama iz Berlina. Zabilježeni su primjeri vojnika na biciklima koji su bili budni i po dva tjedna, na methu, a onda se iznenada srušili u kakav jarak i zaspali. Mnogi su završili u psihijatrijskim klinikama u Njemačkoj i Austriji što je sve ostalo u sjeni nevjerojatnog vojnog podviga.
Dakako, Nijemci će porcije metamfetamina dobivati i pred Staljingradom.
Pred kraj rata su nacisti konstruirali mini podmornice za jednog čovjeka koje će nositi jedan do dva torpeda. Trebale bi se približiti nekom većem savezničkom brodu i iz blizine ga potopiti. Iz bilježaka nakon rata se vidi da je čak pola tih podmorničara pod utjecajem halucinacija odlutalo na otvoreno more i izgubilo se. Tada više ni droga nije mogla pomoći. Rat je bio izgubljen.
Što se događalo s bečkom okultnom scenom i uzimanjem halucinogena nakon rata?
Nakratko ta praksa blijedi. Pioniri ariozofije i suludih kultova, poput Dietricha Eckartha, su već umrli ili su ubijeni. Teška ekonomska kriza vraća ljude u materijalnu stvarnost i pomalo se takove ideje sele u novo carstvo – Ameriku.
Pedesetih nastaju pokreti poput scijentologije Rona Hubbarda koji karijeru počinje petljanjem s crnom magijom i učenjima Aleistera Crowleya. Naravno da su uvijek blizu te neke psihoaktivne supstance, ali prava eksplozija dolazi 1963. kada na Harvardu dva profesora, Richard Alpert (Baba Ram Dass) i Timothy Leary počinju eksperimentirati s halucinogenim drogama koje Alpert proglašava “vitaminima potrebnima ljudskom umu da vidi cijelu stvarnost”.
LSD postaje hit, nešto što svi žele isprobati. Država shvaća u što to vodi jer su iza svega pripadnici hipijevskog pokreta koji žele, ljubav, mir i izležavanje i to baš kada se zakuhavaju stvari u Vijetnamu. Nakon dvije znanstvene studije koje mnogi osporavaju i nekoliko incidenata kada su studenti pod LSD-jem skakali s petog kata, u uvjerenju da mogu letjeti, pomalo su halucinogeni zakonom zabranjeni.
Ljeto ljubavi u San Franciscu ipak promovira novu ideologiju koja će par desetljeća vladati i promovirati ne samo LSD nego i meskalin, magičnu gljivu (psilocibin), pa ketamin (anestetik pod kojim se može doživjeti “klinička smrt”) i u konačnici preko 400 raznih vrsta halucinogenih, sintetičkih droga čiji broj iz dana u dan raste.
Kada se neka od tih droga nađe na popisu zabranjenih, sintetizira se nova, još gora, i prođe neko vrijeme dok je zakonodavac ne postane svjestan pa se onda kreira nova. Tako su nastale neke od najgorih droga te vrste, kao “Anđeoska prašina” (PCP) koja u potpunosti razara ličnost čovjeka i stvara trajnu psihičku ovisnost.
Motiviraju li ljude na uzimanje droga isti ili različiti motivi?
Po svemu sudeći različiti. Prvi je kontrola i suzbijanje bola i tu govorimo o morfiju, heroinu, oksikodonu, raznim derivatima i najnovije najjačem fentanilu. O tim se drogama postaje vrlo brzo ovisan i gotovo da je nemoguće iz tog pakla pobjeći. Paradoks je da je heroin još 1914. propagiran kao “lijek protiv ovisnosti o morfiju”, u zajedničkoj kampanji s aspirinom!
Druga je kategorija grupa antidepresiva i stimulativan kao amfetamin i kokain koji je u Europu prvi donio Sigmund Freud. Da pomogne prijatelju koji je patio od strašnih bolova nakon operacije palca. Prvi učinci su bili fantastični do te mjere da je Freud u pismima svojoj zaručnici slao malo praha da je razveseli!
Nakon godine i pola njegov je prijatelj zapao u stanje “kokainskog ludila” i Freud je kokain proglasio “najvećom pogreškom svog života”. Zgodno je da je i Coca Cola do 1907. sadržavala male ali djelotvorne količine kokaina. Ona i jest izum stanovitog Pembertona koji je još 1856. važio za “zmijsko ulje”, lijek za sve. Danas Coca Cola ima još samo okus kokina lišća. Dodamo li tome kristalni meth kojeg je besmrtnim učinila TV serija “Breaking Bad” dobili smo i grupu rekreativnih droga vrlo snažnog djelovanja koja se raširila do neslućenih razmjera.
Još je davno pravi šok izazvao američki ultradesničar Lyndon LaRouche koji je uposlio nekoliko bivših agenata FBI-a da pokupi prašinu s novčanica od 20 dolara iz samoposluživanja u centru Los Angelesa. Na čak 50 posto ih su pronađeni tragovi kokaina! Kada su dvojica Kolumbijaca slučajno uhvaćena kako švercaju 75 tona kokaina u Kaliforniju, slika se upotpunila. Američko je tržište nezasitno. Karteli su koristili i stare ratne podmornice za prijevoz bijelog praha u SAD.
Vjerojatno su tragači za uzbudljivim i duhovnim posebna kategorija korisnika droga, posebno halucinogena?
U principu da. Počinje se najčešće s marihuanom koja je u SAD dogurala od Anslingerove krilatice “Marihuana ubija” do “legalizacije za medicinske svrhe i osobnu uporabu”. Naime, ustanovljeno je da kanabis pomaže kod bolnih stanja, mučnina i olakšanje tegobe kod nekih teških bolesti i logično je da ga treba legalizirati.
Traje pravi rat oko toga da je marihuana lijek za rak, posebno CBD ulje, ali iza tih tvrdnji stoje uglavnom informirani entuzijasti dok medicinari tvrde da nema dovoljnih dokaza za to. Prije tri godine sam došao do informacije da je počela studija na 600 pacijenata oboljelih od malignih bolesti, u klinici kod Münchena i trajat će dvije godine. Jedan tamošnji liječnik mi je obećao da će me izvijestiti o rezultatima, ali od tada nema ni riječi od njega.
Meni osobno marihuana nikada nije dobro legla…
Meni osobno marihuana nikada nije dobro legla, ali neka legalizacija za osobe starije od 18 godina bi mogla uskoro postati aktualna. Problem s mlađima je da su višestruka znanstvena istraživanja pokazala da oko 15 posto korisnika kanabisa može zadesiti “psihotični šub” koji može ostaviti i trajne posljedice, a najviše je žrtava toga u dobi od 14 do 17 godina. Što nije nimalo bezopasno.
Posebna je priča “ecstasy”, X, koji je tzv. empatička droga koja je sintetizirana još davne 1912. godine i bila posve legalna skroz do 1985. godine! Odjednom je netko primijetio da mala kalifornijska tvrtka odjednom prodaje vrtoglave količine psihoaktivne supstance koja se u izvornom scenariju uzima za poticanje plemenitih emocija, uz svijeće i laganu glazbu. Ipak je 1. srpnja 1985. godine proglašena ilegalnom.
Za mnoge su droge prvo mislili da su lijek
Moj znanac i njen glavni distributer Satyam Nadeen (to mu je ime nadjenuo Osho Rajneesh) u to je vrijeme bio na ljetovanju u Kostariki, na svojoj jahti. Izoliran od svijeta nije znao što se događa u Americi dok su podrumi njegovih vila bili krcati već zabranjenim tabletama. Uhićen je pri povratku i u neljudskim je uvjetima odgulio sedam godina. Svoje duhovne uvide u tim okolnostima odlično opisuje u svojoj knjizi Pearls and Onions (Biseri i luk). I X se počinje koristiti u obrnutim uvjetima od standardnih, u izloženosti buci i svjetlosti i postaje sredstvo iživljavanja. Ustanovljena su oštećenja na mozgu nekih korisnika ove droge na što se stalno upozorava.
To su primjeri pokušaja uklapanja u društvo vršnjaka kopiranjem njihova ponašanja, ponekad se radi o izbjegavanju iskušenja ili potiskivanju kompleksa manje vrijednosti, izrazu pobune protiv društvenih vrijednosti a najčešće korisnici naprosto nakon 40-e godine starosti prestaju uzimati. Prema nekima ga “prerastaju” a prema drugima se sve teže oporavljaju nakon seansi i često moraju uzimati koktele vitamina i minerala kako bi se opet osjećali normalno.
Što duhovno ili kvalitetno donose halucinogeni?
Ta je moda zaživjela zadnjih desetljeća. Na Zapadu je počelo s knjigama Carlosa Castanede, kontroverznog antropologa kojeg kolege optužuju da je svoja iskustva s vračevima Meksika na čelu s tajanstvenim don Juanom Matusom zapravo prepisao iz publikacija u knjižnicama Los Angelesa.
Knjige su izuzetne, intrigantne i nevjerojatno privlačne. On opisuje lik Meskalita, dječaka nalik kaktusu, kojeg vidi pod djelovanjem pejotla i kroz ta iskustva opisuje neku drugu nezamislivu stvarnost. Stanovnici tog dijela Meksika opisuju lik sličan Meskalitu kao Nino Santo se Peyotl. Za njih je to religija, a uskoro će postati i za Amerikance. Prikrivena u American Native Church.
Castaneda uzima i vrlo neugodnu daturu koja je poznata po horror tripovima i tome da može izazvati bipolarni poremećaj kod onih koji nemaju vrlo stabilnu psihu. Opisi su negdje između čarobnih, jezivih i neizvjesnih.
Tu dolazimo do ključnog pitanja: daju li nam halucinogeni u okviru starih rituala saznanja o nekoj konačnoj, skrivenoj Istini?
Jesi li i sam isprobao neku od tih droga i koje je tvoje mišljenje?
Jesam, ajahuasku, DMT, 5-metoksi DMT, sinsemillu koja u velikim dozama proizvodi halucinacije i jednom igrom slučaja ketamin. Prvi kriterij da nešto bude univerzalna Istina jest da svi oni koji je događaju vide istu sliku, za sve je ista. Ako je nešto izvan nas što nas veže. Tu već počinju problemi.
Ajahuaska može dati izuzetno ugodan i jak osjećaj razumijevanja nevidljivih sila prirode, stapanja s okolinom, ljubavi i duboke povezanosti sa svime ali i neugodne i tjeskobne trenutke. Poanta je u tome da su ta iskustva slična ali i različita ne samo kod raznih korisnika seansi ajahuaske nego i kod raznih seansi istih osoba.
Čovjek je očaran tom mistikom….
Čovjek je očaran tom mistikom i dramom ali svi gotovo u pravilu odustaju i ne vide nešto što će raditi trajno kao put ka nekoj konačnoj Spoznaji. Sličan je primjer iboga gabonska ritualna droga koja unutar 36 sati haluciniranja potiče ekspresnu autopsihoanalizu što je za nekog poticajno a čak ima i reputaciju da može ovisnika o heroinu lišiti ovisnosti.
Masivne doze te biljke se daju dječacima kod inicijacije u Gabonu no vidio sam primjere Zapadnjaka koji su razvili vrlo loše psihičke smetnje i simptome koji su sve samo ne duhovni put. Već ti jednostavni argumenti pokazuju da se može raditi o avanturi koja je jedinstvena i ponekad završi dobro ali to je samo preslagivanje molekula u mozgu, pokretanje filmova u neuronima koji se mijenjaju i kao takvi nisu više od zabave. Koja nam daje i dodatni ugled u sredini koja o tome može samo čitati u egzotičnim putopisima.
Sve češće čitamo bombastične tekstove u kojima se navodi da je otkrivena ‘molekula duše’ i ‘biokemija prosvijetljenja’. Koliko u tome ima istine?
U mozgu se odvijaju simultano milijuni kemijskih reakcija koje formiraju naše viđenje stvarnosti i to se naravno nikako ne može svesti na jednu ili nekoliko molekula. Riječ je o DMT, dimetiltriptaminu, halucinogenu ultrakratkog djelovanja koje može biti vrlo intenzivno i imati obilježja nadnaravnih ukazanja.
Zgodan je detalj da u tih pet minuta imaš dojam da je Bog žensko no malo je neugodno kada se tvoj ego “otopi” u iskustvu. Oko 10 posto tripova je zastrašujuće i mnogi zbog toga odustaju. Uz to je sve više onih koji vjeruju da je to iskustvo zahvaljujući 5-metoksi DMTu a vjerojatno i stotinama drugih sličnih molekula. DMT je ključni sastojak ajahuaske a ako želimo doživljaj rastegnuti potrebno je dodati toj juhi biljku Peganum harmala, koja se koristi na Istoku za bojanje tkanina. I sadrži harmalin. Uzimanje ajahuaske je danas turistička atrakcija a postoje nagnuća prema ideji da to bude neka vrst šamanističke religije.
Koji je tvoj zaključak o iskustvima izleta u svijet ritualnih droga?
Uvijek sam imao isti osjećaj, neobičan kao nov, ali naknadno se pretopio u nešto drugo. Kao da se razgovaram sam sa sobom. Kao da sam ja jedina stvarnost koja se može rascijepiti u dva identiteta koji komuniciraju međusobno. Nekome leže takova iskustva, neki se zavaravaju i pretvaraju psihičke doživljaje u religijske, a neki preferiraju meditativne i slične metode.
Dodaj Komentar