
Zima u sezoni 2021./2022. opet nas je neugodno iznenadila izostankom snježnog pokrivača. Svake godine sve je toplije, klima se neupitno mijenja, u visokim planinama više nema zimskog doživljaja kao što je to bilo prijašnjih godina. U potrazi za snijegom pogledao sam opcije unutar projekta „Bijeli divovi Balkana“ jer ako neće snijeg meni, onda očito moram ja njemu. Odluka je pala: idem u Makedoniju. Bio sam ondje prije pet godina i pamtim divne zimske uspone, snježne radosti, dobru klopu i drage ljude.
Piše ekspedicionist i visokogorac Matej Perkov
BALKAN JE ROMANTIKA
Svaki put kada negdje idem, imam osjećaj tipično vezan uz putovanje, kad ideš „negdje“. Ovog puta osjećao sam se neobično i sretno jer imao sam osjećaj da „idem kući“. Izlazak iz autobusa na peron skopskog kolodvora bio je prožet dolaskom u poznato, jer još uvijek živo pamtim makedonsku ekspediciju na Šar planinu i Pelister prije pet godina. Svratio sam u prvi hostel koji košta sitnu lovu – ofucano, ali čisto i uredno, kupaona ima tople vode, svi kriteriji su zadovoljeni! Jutro je bilo hladno, vijesti su već danima plašile ekstremno niskim temperaturama koje su pogodile jug Balkana, negdje i do minus 20.

„Kakve će mi biti noći u planini? Ma kakve budu, da budu!“ pomislih fatalistički, te odem na sočnu pljeskavicu u kultni Teteks burger koji se nalazi a šetalištu pored Vardara. Rijeka je tiho tekla centrom koji se još nije razbudio, a mene su čekale poznate ulice i društvo mi je pravio Arheološki muzej u kojem sam potrošio sat vremena ovog dinamičnog dana koji tek počinje.
„De si Matej, unuče moje, ostario si mi!“ kaže veselo prijatelj Wacek koji me pokupio u starom „jugiću“, pa smo otišli do njegovog kluba u kojem drži gomilu planinarskih memorabilija, zahvalnica, majica i sličnih stvari koje simboliziraju jedinstvo Balkana u njegovom garaži. „Ceo je Balkan moj, ja svugde imam prijatelje!“, kaže Wacek ponosno, a meni je drago da sam krenuo njegovim tragom, pa putujući Balkanom osvajam vrhove i ljudska srca.
Nakon Waceka našao sam se i s Dimitrijem, visokogorcem koji je u fazi priprema za ekspediciju na Pik Lenjin. Pričalo smo o mom planu za naredne dane trudio mi se dati čim više informacija, a moj ambiciozni plan bio je pun nepoznanica jer je planinarstvo u Makedoniji jedna specifična kultura u kojoj nedostaje segment eksplorativnosti i avanturizma. Dinamičan dan prožet druženjima i pripremama primakao se kraju, a željezničari su prekinuli svoj štrajk kako bih ja sutra ujutro mogao vlakom tražiti romantiku ondje gdje je i vrag rekao „Laku noć!“.
BOGUMILA I JAKUPICA
Kada je vlak napustio Skopje, imao sam prilike vidjeti onu manje poantu Makedoniju: ruiniranu, ofucanu, upropaštenu, opljačkanu. Kao da je vrijeme stalo devedesetih, a duh nostalgije za Jugoslavijom osjeti se svuda. Tada su Makedonci, kako kažu, bolje živjeli, bilo je posla, tvornica, stabilnosti, a sada se ne zna što sutrašnjica nosi. Gledam suncem okupane planine pokrivene snijegom, ni ja ne znam što mi sutrašnjica nosi jer prognoze su prilično nestabilne. Osjećam neizvjesnost i tjeskobu, sportski nemir koji se pojavljuje kada shvatiš da možda nećeš dostići svoj cilj onako lako kako si mislio – ili ga nećeš dostići uopće.

Bogumila, iza lijepo uređene željezničke postaje na koju sam ispao skriva se zapušteno, polunapušteno selo. Stanovnika je stotinjak, a u centru se nalaza čak dva mala dućana. Do planinarskog doma u selu Papradište vodi 9 km duga cesta – nije baš planinarski doživljaj hodati po asfaltu, ali ova će šetnja biti panoramska. Prelazim preko tisućljetnog mosta pod kojim teče rijeka Babuna, te u znoju lica svog krenem u dugi marš prema romantičnom seocu Papradište koje je gotovo potpuno napušteno, u njemu živi tek troje ljudi dok nešto više od 100 kuća još uvijek prkose neizbježnoj sudbini u vidu konačnog urušavanja i zaborava.
Planinarski dom na čija sam vrata pokucao jedini je dom u Makedoniji koji radi svaki dan, iz prostog razloga što domar ondje živi. Mladi Goce je strastveni ljubitelj prirode, umjetnička duša i srdačan domaćin koji svojim osmijehom grije hladno zdanje golemih zidova i visokih stropova – ovdje je nekada bila škola. Idući dan bio je dan za akciju, rezerviran za uspon na Solunsku glavu koja je najviši vrh planine Jakupice i premašuje 2500 m.
Uvijek je napeto kada ustaneš u mrkloj noći prije zore, jedeš preko volje, kuhaš čaj, oblačiš se i paziš da nešto ne zaboraviš dok pakuješ ruksak. Goce i ja izlazimo u noć, on će me pratiti do planinarskog doma Čeples na 1400 m, pa još malo do jednog izvora odakle strmo kreće uspon prema vršnom grebenu. Hodali smo kroz noć, a nebo je bilo obasjano tisućama zvijezda. Lijepa široka staza dovela nas je do starinskog planinarskog doma koji prezentira autentičnu arhitekturu ovog kraja. No vikendom dom je zatvoren i nema nikoga, tek nekoliko izgladnjelih maca koje mi pokušavaju ući u ruksak u potrazi za hranom.
Nakon gotovo sat i pol stigli smo do izvora i odmorili na suncu pod borovima, iako je dan bio razmjerno hladan. Ljeti je ovdje sigurno divno, mada je lijepo i sada: sve je bijelo, kao u filmu Narnijske kronike. Hodnja dovde otegla se zbog snijega koji je mjestimice dosezao do koljena, a zatim smo se rastali: Goce se istim putem vratio u dom na Papradište, a ja sam upro uzbrdo sve više se pitajući hoću li uopće do vrha doći. Na vršni greben sjeo je oblak i to je bilo to, ništa od mog uspona do vrha Jakupice danas.
Nastavio sam uz jednu strminu penjući se na sve četiri, zabijajući metalne šiljke dereza i vrh cepina u zaleđeni snijeg. Propadao sam ponegdje preko koljena u mekši snijeg, te sporo napredovah dok mi je vrijeme opasno curilo. Naposljetku, stigao sam do brisanog teritorija bez raslinja u kojem je vjetar raspuhao snijeg pa se hodalo po čvrstoj ledenoj površini. S obzirom na to da je lijeva strana grebena bila izvan obruča oblaka, uputio sam se ondje, s namjerom da se krećem prema istoku odakle smo jutros i došli, a zatim da se spustim u Papradište drugim putem. Planina je pokazala sviju surovost i opomenula me naletima vjetra i injem koje mi je šamaralo lice. Ovo nije za zezanje, a magla mi onemogućava totalni pregled terena. Odjednom, u daljini, vidio sam put koji se spušta u selo i dokopao ga se nakon sat i pol.
Uživao sam na planinskom grebenu dok se vjetar poigravao maglom, osjećajući povezanost s dušom ove planine. Imao sam osjećaj da me planina testira, a ja sam je pokušavao upoznati bolje. Ona mene zna oduvijek, zna sve o meni. Moćan je to svemir, ima trenutaka kada se osjećam tako sićušno – a opet, na svoje dvije noge napredujem po zaleđenom terenu, uporno, ponegdje propadajući kroz snijeg, pokušavajući se dokopati sigurnosti.
NAPOKON SOLUNSKA GLAVA
U dom sam stigao u kasnim večernjim satima, a zagrlila me toplina potpomognuta osmijesima makedonskih planinara, ljubaznim riječima dobrodošlice i Skopsko pivo. Cijeli idući dan sam spavao, odmarao se i jeo, jer shvatio sam da će tura osvajanja vrha potrajati oko 15-16 sati.

Ponedjeljak, moj dan za akciju. Planini je ionako svejedno koji je dan – zapravo i ja se tako osjećam, bitno mi je bistro zvjezdano nebo i prognoza koja obećava divni dan i uspješan uspon. Rano izjutra oko 4 opet sam morao pobijediti sebe da ustanem iz kreveta, doručkujem obilno na silu i junački se potučem s jutarnjom hladnoćom. Domar Goce otpratio me dio puta kroz šumu do putokaza koji upućuje na greben vrha Dautica, a onda me ostavio.
Svitalo je – crvenkasto sunce budilo je Makedoniju, a planina je zijevnula i pitala me „Opet ti, a što opet ideš gore?“. Pratio sam svoje tragove na čvrstom snijegu, uspinjući se prema grebenu slijedeć neki svoj ritam koji me dobrano zagrijao. Vjetar je bio minimalan, a toplina je postajala sve veća pa sam namazao lice kremom za sunce. Škripa dereza na tvrdom snijegu totalno me opčinila, a prizori oko mene činili su se nestvarni. Divljina balkanskog bijelog diva, tajanstvene Jakupice, pozivala je na oprez i ljubav.
Po dolasku na greben očarano sam zastao – ispred mene se nalazilo 15-ak vrhova viših od 2000 metara i nisam znao kamo da prvo krenem. Htio sam na sve, ali imam samo dvije noge i jedan dan. Krenuo sam na jedan, drugi, treći… Srce je tuklo, oči gutale snježne prizore visokogorskog bijelog raja, a fotoaparat je spremao uspomene.
Naposljetku, vrijeme je bilo da se uputim i na posljednji, najviši vrh planina – Solunsku glavu visoku 2540 m. Na vrhu se nalazi vojni odašiljač i karaula, pa sam se fotografirao malo ispod vrha da me nitko ne opominje. Istražio sam cijeli vrh, a vrijeme se natmurilo. Pogledi su bili spektakularni, no odavde se ne vidi ni Solun ni Solunski zaljev. Odsjaj sunca od Egejskog mora, pak, vidljiv je i čaroban. Sišao sam na strmi lavinozni teren, osvrćući se na fantastične stijene koje se strmo obrušavaju prema sjeveru. Snježne strehe bile su fascinantne i ulijevale su strah. Himalajski! U sumrak dočepao sam se šume, markacije i svojih tragova otprije dva dana. Do Papradišta mi je trebalo dugih 3 sata, a stigao sam potpuno uporan nakon ture koje je trajala ukupno 16 sati. Dosta!

ODOH NA SVATOVE, A NISAM SE ŽENIO
Nakon Jakupice zaredala su tri dana lošeg vremena koje sam ispunjavao loženjem peći, čitanjem knjige, te kojekakvim sitnicama isprekidanim s razgovorom – u dom su ipak nailazili neki ljudi, izletnici ili seljani. Koji đavo goni ovog momka iz Zagreba u hladne snježne makedonske planine, to im nikako nije bilo jasno. Nije ni meni, samo sam uživao i osjećao da radim pravu stvar.

Zadnji dan u visokim planinama odlučio sam potrošiti na napori dugački uspon na malo poznatu i malo posjećenu planinu Svatovi, koja se nalazi prekoputa Jakupice i visoka je 2105 metara. Ima dva vrha – Jaloarnik i 5 metara viši Kale. Neki planinu zovu Ostrov jer je usamljena poput otoka, na nekim kartama naziva se Begovi virovi. Mistična, sama, poludivlja – želim tamo! Želja košta truda: ustajanje u 4 ujutro, silazan 300 m niže u seoce Nežilovo koja izgleda kao da je neki rat nedavno završio. Onaj iskonski, tvrdi Balkan, s tek nekoliko starijih seljana koji su nas rano izjutra ispraćali začuđenim pogledima.
Tri sata uspinjali smo se makadamskom cestom koja je mjestimice bila potpuno zaleđena, a gornji dio planine dočekao nas je s više od pola metra snijega koji je proteklih dana pao. Koprcali smo se ponekad na mjestu očajnički se pitajući hoćemo li ikamo uopće stići. No, dokopalo smo se brisanog dijela gdje je vjetar očistio snijeg, te ostavio tvrdu ledenu podlogu. Bio sam zahvalan što je Goce sa mnom, a on je bio zahvalan što sam ga motivirao da posjeti tu divnu, njemu posebno dragu planinu.

Ušli smo među stijene prema kojima je planina dobila ime: Svatovi, odnosno prema legendi, okamenjena svadbena povorka koju je kletva lišila života jer se majci od mladoženje nije sviđala njegova djevojka. Svatovi su planina visoka, lijepa, osobena, gizdava, pomalo drska, uobražena, a opet željna pažnje. Stigli smo na Jaloarnik nakon čak 8 sati uspona, ali nije bilo snage ni vremena da se popnemo na 45 minuta udaljeni najviši vrh Kale (2110 m).

VODNO I NJENE OČI
Sutradan sam se oprostio od svog domaćina i sela Papradište, te se spustio u Bogumilu na vlak. Doskora sam opet hodao asfaltnim ulicama Skopja, smještajući se u hostelu i uživajući u Teteks burgeru. Jako volim ovaj grad, ne pitajte me zašto.
Sutrašnji dan opet je bio rezerviran za avanturu: u ranom jutru dok su ulice još spavale, sastao sam se s prijateljicom koja me odvela na planinu Vodno, a krenuli smo iz kanjona Matka koji se nalazi izvan grada i nalikuje Paklenici unutar koje je veliko jezero.. U toj 17 km dugačkoj turi lijepa pitoma staza vodila nas je sve više, a ljepota planine zagrlila nas je i nagradila panoramom na sve strane. Divni sunčani dan obasjavao je naša lica i udaljenu Šar planinu koja je ponosno parala nebo svojim bijelim vrhovima.
Odjednom smo došli do vršnog grebena odakle se vidi ogromno Skopje, a malo zatim i do križa na vrhu Krstovar (1066 m). Utopili smo se u masi izletnika, sretni što smo ipak većinu dana imali intimu planine samo za sebe. Kada sam sutradan krenuo za Zagreb, nad grad se sručila velika kiša. I nebo za mnom plače, a meni niz lice klizi suza. Idem kući, ali idem od kuće…

Ne znam da li mi je Skopje, prvi ili drugi dom, ili treći. Mrzim biti lutalica, i ponekad je teško biti planinar. Rastanci bole. Boli i osjećaj izgubljenosti kada ti je sve lijepo i sve voliš, misliš da pripadaš svugdje, a ne pripadaš nigdje. Lukave su te planine, kada se tako igraju s ljudskim sudbinama. I zato ne mogu bez njih!
Dodaj Komentar