Vera Čudina

Vera Čudina: Od ljubavi je nemoguće pobjeći, već joj se samo možemo predati u ruke

www.freepik.com

Ona nas podučava da u svakom trenutku života ne trebamo dramatizirati zbog ničega, nego se jednostavno predati, predati Ljubavi da nam ona kaže koje su naše pogreške, da ne bježimo od njih kao da je to ne znam kakav grijeh. Pa i grijesi se iskupljuju i grijesi su oprošteni. I grijesi su neka vrsta privida,

piše Vera Čudina

Budući da krećemo s tajnama Univerzuma, mislim da bi prva tajna trebala biti o ljubavi o kojoj je sve ovisno. Ostanak, prijelaz, nestanak i ponavljanje. Ljubav jednostavno nema odjavljivanje.

Što je to zapravo ljubav? Pojam, dojam, osjećaj koji nas obuzima, neka čudna esencija kojoj je teško odrediti značenje. Ona je vodič. Zašto? Jer ona je čista energija, energija struna.

Da bih pojasnila tajnu Ljubavi Univerzuma, najprije moramo znati da naše tijelo obavija ta Ljubav u potpunosti i da mi živimo u njoj, a ne ona u nama. Ona se širi kroz nas, izlazi iz nas, ulazi u nas. Tako da definicija takve Ljubavi zapravo nije moguća. Ljubav preferira sve. I rane i bol i napuštanje i dopuštanje. Ona je pokretač čitavog Svemira. A koliki smo mi prema Svemiru? Gotovo neprimjetni … jedna mala mrvica kruha sa stola.

Kako znati je li čovjek voli?

Kad isključimo funkcionalnost za koju mislimo da je neophodna, na neki način sigurno je, upravo zbog toga što smo sastavljeni od dva materijala. I fizičkog i metafizičkog. U fizičkom materijalu, u toj našoj mehanici imamo potrebe koje moramo zadovoljiti, ali im ne moramo robovati. Shvatimo li kako smo se utjelovili upravo iz te Ljubavi, tada će naše granice postati bezgranične, bez osude i predrasuda. Ona ne nameće odgovornost, obveze i dužnosti. Ona nam odmiče strahove, približava onom božanskom dijelu čovjeka koji se zapravo krije upravo u tome što nas od rođenja do smrti obavija.

Je li to pretpostavka ili mi ljudi zaista imamo dva tijela?

Imamo tijelo ljubavi i tijelo kemije u kojem je i naš um. Ljubav je uvijek pobjednik u jednoj takvoj troslojnoj borbi, jer ona ne umire s nama.

Razlikovati zaljubljenost od Ljubavi vrlo je teško ponekad odvojiti. Zaljubljenost postavlja uvjete, prevenira zastranjivanje, intervenira.

Ako je Ljubav postojana, a trebala bi biti, mi smo je učinili nepostojanom, jer je se tako lako odričemo. Povezujemo je s krivom stranom našeg života, određujemo joj pravila, pokušavamo je staviti u obrazac djelovanja, u obrazac očekivanja. Ljubav je sloboda u izražavanju, u odnosima, u prihvaćanju i shvaćanju, u prilagodbi… a najveća prilagodba je onog trenutka kada svatko ponaosob shvati kakav je. O tome nije loše progovoriti onoj drugoj strani s kojom živimo, s kojom se družimo. Ja sam naprosto takva i takva osoba, možeš li uz mene biti?




MI

Jučer smo prekinuli, danas se pomirili, sutra rastali
Jesmo li imali tri ili jednu vezu u prorezu
Jesmo li kupili ulaznicu za vlastitu predstavu
Da smo više pričali a manje gledali, još bi bili zajedno

Držimo se ljudske ljubavi. Ljubav može biti prekrasna ili naporna, a može biti i ubojita. Kako znati kakva je? Ljudska ljubav je produžena ruka funkcije.

A Ljubav Univerzuma se po nečemu drugom prepoznaje. Prepoznaje se u pogledu. U toj Ljubavi doživljaj emocija je drugačiji.

A što to znači?

Ako sam negdje zakasnila, zar me zato treba kazniti? Čovjeku je u prirodi da ne može uvijek na vrijeme stići. Pa što onda ako sam loše volje, ako nešto ne mogu, ako sam možda i nemarna, traljava … to obrađuje um i zbog uma nama to smeta.

DOBRA STRANA, LOŠA STRANA

Tko je bio loša a tko dobra strana naših dana
Ti nisi, ja jesam…ti jesi, ja nisam
Svi su dogovori prekršeni prije nego su započeli
Znao si…znala sam, a ipak smo se u njih upustili

Zato je um kamen spoticanja jer se njemu prilagođavamo, njemu prepuštamo kako će naš život izgledati. Da je po Ljubavi tako ne bi bilo. Uvijek bi postavljali pitanja i tražili odgovore. To je prirodno. Ljubav je prirodna. A kao što znamo priroda nije uvijek miroljubiva … malo nas bičuje, miluje, malo se od nje sakrijemo kad skroz poludi, a onda nas opet razveseli, izmami van i odjednom se navuku tamni, teški, crni oblaci, a mi bježimo da dođemo što prije u skrovište. Spusti se i kiša. I onda se opet u tom skrovištu šćućurimo da što manje pokisnemo ili ako nam je kuća blizu potrčimo da se što prije presvučemo da nas ne uhvati prehlada ili nešto još gore. Um je onaj kojim vlada strah, pa ga on odašilje u nas.

Razliku Ljubavi i uma najlakše možemo razumjeti kada stavimo dvije ceste jednu kraj druge. Jedna je makadam, neprivlačna, a druga je onako ravna ili vijugava, ali prekrasno asfaltirana. Sigurna sam da ćemo izabrati ovu drugu cestu, ali ja bih uvijek izabrala prvu. Jer makadam će me puno više naučiti, naučit će me i kakva sam sama i gdje griješim i jesam li bila usmjerena na pažnju prema drugom čovjeku ili sam samo shvaćala površno čitavo ovo vrijeme, zbog čega sam jednu cjelinu života rastavila na dijelove, gledala iz neke prizme potpuno neprikladne. Umne.

Ali makadam … nabost ću se ja možda i na neki kamenčić, osjetiti bol, teže iza toga hodati. Ali što budem dulje išla, kad taj kamen postane za mene opasan da mi stopalo pretvori u žulj ili uđe i probije mi kožu … makadam je jedini onaj koji će nas osvježiti, preusmjeriti Ljubavi. A u takvom stanju čovjek počinje drugačije vidjeti sebe, svoju okolinu, počinje shvaćati da nije sve onako kako se čini. Počinje razumijevati i sebe i drugoga i tada je pronalazak izlaza moguć kad duša upućuje, a ona nikad ne pogriješi.




Ali mi smo uskočili u teške umne obrasce, zato smo i zatrpani papirima, zatrpani smo s toliko navodno potrebnog, zato jer nas guši strah od egzistencije. A zapravo ne bismo trebali biti znajući kako je duša stvoritelj, stvoritelj onoga u čemu i mi možemo sudjelovati ako je negdje u sebi prepoznamo, ako nismo ljudi čistokrvne logike, ako nismo ljudi oduzimanja, množenja, zbrajanja i dijeljenja. Sve je to lijepo učiti, naučiti, ostvariti neke svoje snove, poput obitelji, jer to je utkano u nas, te želje, jer mi smo ipak jedna vrsta čopora, onog malog, svog intimnog, ali taj čopor se danas sutra rasprši. Ali što će nam čopor ako se u njemu vode ratovi, oni ‘kućni’, ako smo češće izbezumljeni nego umireni, ako se moramo toliko truditi dok nam ne pozli. A glavni krivac za to je onaj umni proces koji nas stalno drži u napetosti.

NE ODRECI SE NIKADA

Stavila sam te na čekanje, sačekaj me u prolazu
Stavila sam te u privid, pronađi me
Stavila sam te na razglas, da se ne izgubim u gomili
Sve sam to učinila da se ne odrekneš sebe

Pustimo Ljubavi da nađe put kojim ćemo ići.

Neće nam ona osporiti da imamo ili nemamo dovoljno novca za življenje, neće nam ona osporiti da se osjećamo otuđeno, napušteno, izolirano, prevareno … neće ona sigurno osporiti da samujemo … jer ovdje je sve zamjenjivo, ovdje ništa nije trajno. Mi sami sebi osporavamo. Ona nas podučava da u svakom trenutku života ne trebamo dramatizirati zbog ničega, nego se trebamo jednostavno predati, predati Ljubavi da nam ona kaže koje su naše pogreške, da ne bježimo od njih kao da je to ne znam kakav grijeh. Pa i grijesi se iskupljuju i grijesi su oprošteni. I grijesi su neka vrsta privida. Ostati u prividu svoga uma, koji cirkulira i manipulira nama, zapravo je biti zaključan u tajni Univerzuma.

Jedina politika duše je ljubi me takvu kakva jesam. Oprosti mi sve propuste, ne dijeli mi prijekore, ne kritiziraj me kad si i ti poput mene, ne zaklinji se jer ne znaš hoćeš li učiniti ono u što se zaklinješ da nećeš. Univerzalnoj Ljubavi je sve izjednačeno, a um preferira vagu. Važemo kile, važemo odnose, važemo izbore … Što bi bilo da to prestanemo? Prihvatili bismo da ovdje garancije ne postoje. Jedina garancija je Ljubav.




Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar