Vera Čudina

Vera Čudina: Na licu se iscrtavaju sve boli naše duše

Vidjela sam mladost kako stari, vidjela sam starost kako gubi mladost, vidjela sam lica i kao nepromjenjive svjedoke vremena. Jesu li naša lica ogledalo onoga što iznutra osjećamo? Što su uzroci promjenjivosti ili zastoja u vremenu? Kako riješiti tolike nejasnoće kada sve ostaje još uvijek u povojima teorije? Zar je život isprobavanje, pa kako bude?

U čemu su razlike pa na nekom vrijeme iscrtava sebe, a nekog poštedi kao da je takav izbor prirodan? Zar stres ne djeluje jednako na sve? Dok nismo saznali za stres, uvijek bi nešto pronašli čemu bi pripisali te izvanjske transformacije na našoj koži. U obzir je došla genetika, prehrana, milje odrastanja, trošenje ili pošteđivanje sebe, klimatski uvjeti … nabrojili bi sve izvanjsko, a zatajili sve unutarnje. A onda se netko dosjetio stresa kao potencijalnog kandidata koji čovjeka goni da prelazi svoje urođene granice, kao da ćemo pretjerivanjem u zahtjevima koje nijedno normalno ljudsko biće ne može ispuniti stvoriti nadljude pokušavajući ih uvesti u sustav funkcioniranja robotizma, zbog čega su psihe pucale poput stakla, jer promjenom prirodnih uvjeta čovjek postaje izbezumljen zbog preobrazbe koja mu je postavljena kao uvjet opstanka.

Prvo što doživi je slomljena komunikacija u kojoj ni sam ne razumije o čemu govori, zatim gubitak mira, oduzimanje slobode da obnovi i mentalnu i tjelesnu snagu, te na kraju ono po čemu smo bili poznati kao ljudi, a to je naša emotivnost.

Ona danas sve više podsjeća na suhu granu koja svakom smeta, pa je netko slomi, a netko otpili samo da je ne gleda, da ne narušava ostatak drveta. To isto činimo i ljudskim bićima. Ako se ne uklope i ne podnesu stres, oni postaju nepoželjna vrsta. Zanimljivo je da su svi manje-više prihvatili taj pakleni plan s uvjerenjem kako će nas upravo on spasiti, ali ako imalo bolje otvorimo oči uvidjet ćemo da smo sve dalje od spasenja. Stres nije došao sam po sebi. On me podsjeća na udarac, kada odvojim stres.

PRAVILA DUŠE
Kritično stanje postaje evidentno, kada više nisi u stanju čuti vlastiti izričaj.
Kada dijalog prijeđe u monolog, bez smisla i povezanosti.
Tada se upitaj, jesi li zaboravio pravila duše.
Ako jesi, upitaj one koji nisu.

A gdje čovjeka najviše boli kada ga se udari?

Upravo u emocije koje dokazuju da smo ljudi. Postupci su ti udarci koje smo često puta primili potpuno nevini, ali postupku nešto prethodi. Prethode mu riječi čija ljepota izostaje, potpuno izuzeta nadahnuća, ali prekoravanje, omalovažavanje, zlostavljanje, zbog čega rapidno starimo jer se osjećamo krivcima koji nisu izdržali nečiju manijakalnost da budemo ono što je van svake pameti.

Zar zaista nismo svjesni da je to neka vrsta mentalnog genocida koji što će duže trajati uvest će čovjeka u stanje apatije kada ćemo izgubiti volju i za vlastitim životom, čime će nas vrlo lako isključiti iz društvene platforme. Dogodi li se tako nešto, što će od nas imati i što će biti njihov idući potez? Mentalni genocid još nikog nije produhovio, a informacije kojima nas obasipaju nije teško pročitati ako se čovjek imalo potrudi.

Oni koji su zaboravili da je riječ izašla iz Raja ruše mostove među ljudima, u kojima jedni robuju, a drugi s rukama na leđima izigravaju kontrolore leta polažući račune onima skrivenima za malo veću šačicu srebrnjaka.

Nemoguće je zaboraviti ako služiš lošeg gospodara, na prvoj pogrešci ćeš pasti, biti zamijenjen poput stolnjaka na stolu. Ti koji pokušavaju zavladati ljudskim umovima vrlo su prevrtljivi u izboru kontrolora koji u početku uvjeravaju kako su to njihovi anđeli, ali vrlo brzo ih mogu prozvati i demonima.




Tko ima pravo bez pitanja naroda uvoditi novi poredak te kupovati ljudsku dušu novcem?

Da novac može spasiti čovjeka, groblja ne bi bilo. Svi smo mi u kritičnom stanju, ali se bojim dok to osvijestimo da će ipak biti prekasno. Škrtost u riječima nije u duhu stvorena, kao ni pričanje bez prekida. Izrazi se poput čovjeka stvorenog od Boga, pa ćeš ozariti i svoje i tuđe lice, umiriti nemir u mislima, otpuhati strah dahom. Nemoj reći pa poreći, zato jer ti netko prijeti. Gradi mostove ljubavi jer svi nosimo isto srodstvo, svi smo isto potomstvo, potomstvo njegovo. Ne sudimo čovjeku niti zovimo ljude da im sude. Tko nas je učinio prekidačima, tko nas pali i gasi zbog vlastite potrebe, kome smo dali povjerenje? Zar nije zrak koji udišemo darovan svima? Iako je naše tijelo mehanika to ne potvrđuje da o njoj sve znamo. Čim čovjek klone duhom, a to nam upravo rade, napadaju naš duh kupujući ga lažnim ponudama, a mi već umorni od svega pristajemo dok se ne opečemo. Pokušavaju nas pretvoriti u ‘pale anđele’ koji će kao sjene slijediti njihove naume.

KAD ZAVLADA ŠUTNJA
Kolika je važnost riječi čovjek shvati tek kad zavlada šutnja.
Šutnja mijenja Vas i zbunjuje svijet oko Vas.
Ako je sve nastalo iz riječi, kome onda koristi šutnja?
Nevjernima sebi.

Zar želimo podržati kockare naše duše, plaćati porez s kamatama za život?

Pa ako su oni alternativni Bogovi, neka spriječe sve ekonomske slomove, neka siromašne pretvore u bogate, neka obnove porušene gradove, neka izjednače boju kože, neka promjene svoje stavove, neka prekinu patnju gladnih, neka postanu valovi koji miluju ljude, jer pravom Bogu svatko je najvažniji. Nisu ovo više dobre energije čim su ovaj kamenčić od planeta proglasili centrom Svemira.

Tko koga ovdje vara? Oni nas ili mi sami sebe?

Sve dobro nestaje, a sve negativno se množi. Ako su sve kulture koje su postojale prije nas čim su pretjerale nestale, zašto mi mislimo da nam je ponuđena formula zlatom obasjana? Smije li naše srce biti kopriva za drugog čovjeka i kada ćemo povjerovati da smo svi zajedno na žici koja se njiše iznad provalije? Danas je pravilo reći nemam vremena, brojiti potrošene impulse da bi nekog tko bolestan leži upitali kako je. Danas je teško pokucati na susjedova vrata i pitati treba li kruha. Danas je prirodno ocrniti nekoga, a sebe izbijeliti. Danas se tako lako odričemo svojega, udomaćimo ga u nepoznatu obitelj da bi sebe oslobodili tereta.

Zar će ova ljudska vrsta na kraju postati svoja vlastita sramota?

Kad zbrojimo sve naše ponašanje koji je smisao jesmo li mladi ili stari kada nam se svima isto piše? I kažemo kako smo odgovorni? Pa da jesmo ne bismo svakog dana gledali u isti natpis ‘Budite odgovorni’. Energija koju nosiš u sebi pokazuje na čijoj si strani pristao biti. Riječi izdaju čovjeka, a lice potvrđuje izdaju samoga sebe. Mi smo sami sebe opkolili sa svih strana svojim krivim uvjerenjima. Nije čovjek programiran da živi po programu.

Čim mnogi skinu otrovne riječi sa svojih usana, zlo će otpuzati poput zmija među kamenje, a čovjekova koža ponovo će disati energijom blagoslova. Tada će i vrijeme stati jer vrijeme je inačica čovjeka.

UNUTARNJE ODAJE
Uđi u svoje unutarnje odaje, jer tamo nema zidova.
I ne moraš hodati, trošiti stopala da bi našao sebe.
Usporedi unutarnje i vanjsko svjetlo, da drugima preneseš
Koje ti daje život, a koje zabavu na smrt.




Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar