Neki su ljudi nakon iskustava bliskih smrti zaista predvidjeli neki događaj, neki se pomirili s lošim životnim okolnostima a praktično svi su postali suosjećajni i moralni ljudi,
govori nam Drago Plečko
To je pitanje svih pitanja za sva vremena i sve kategorije ljudi. Iako je to nemoguće dokazati s apsolutnom sigurnošću, ja vjerujem da postoji. To se pokušava utvrditi u tri smjera.
Prvi su učenja religija koje nimalo ne sumnjaju u to i daju neke ali ne pretjerane detalje kako će naš život poslije života izgledati. Što znači da već sada oko pet milijardi ljudi već vjeruje u to. Naglašavam vjeruje jer za to nema nikakve dokaze osim vlastite intuicije.
Drugi je fenomen “trans komunikacije“ u koji su vjerovali i mnogi nobelovci poput Olivera Lodgea i Williama Crookesa i ljudi kao Thomas Alva Edison i Conan Doyle a radi se o kontaktima s “drugom stranom“ na spiritističkim seansama, preko medija, ukazanjima, ali i snimanjem poruka s druge strane pomoću video uređaja, fotoaparata, kompjutera i niza u novije vrijeme razvijenih digitalnih sprava.
Sudjelovao sam na dva svjetska skupa s tom temom, jednom u Baselu a drugom u Riminiju i vidio da se ta tehnologija razvila do neviđenih razmjera. Bile su tu VHS snimke pokojne žene iz Poljske koja šeće ispred nekih brda i vidi joj se jasno lice, opširna poruka i slika jednog austrijskog svećenika i čitava serija sličnih dokaza. Tamo se našao i pariški katolički teolog Francois Brune s kojim sam proveo puno vremena u razgovoru i potvrdio mi je da je posve siguran da iza ovog života mora nešto postojati.
U to vrijeme jedan od vodećih parapsihologa i znanstvenika Ernest Senekovsky mi je isto to rekao. Čitava je priča postala još uzbudljivijom kada smo nazočili seansi američkog medija Jeannie Love koja je “kanalizirala“ poginulu posadu Challengera, Mahatmu Gandhija, Elvisa Presleyja i Johna Lennona. To su zaista bili njihovi glasovi no na razne su načine opisivali gdje se nalaze. Iskakao je Gandhi koji je “rekao“ da se nalazi u svijetu vibracija i boja dok ostali nisu znali formulirati što je ono u čemu se nalaze. Uglavnom su govorili da je to “iznad mogućnosti opisa ljudskim jezikom“.
Još me se sve više dojmilo kada mi je ona demonstrirala u maloj dvorani kako pada u trans i tada rekla da “će se točno za šest mjeseci dogoditi nešto što ne mogu ni sanjati“. Bila to slučajnost ili ne, malo sam se lecnuo kada je točno na taj datum pao berlinski zid! Malo sam dvojio oko svega toga iako sam kao tinejdžer vodio spiritističke seanse na kojima su stvarno skakali i lupali drveni stolići i sve tako dok nisam u Beču sreo medija Ruby Grey, skakutavu ženicu koja je došla iz Newcastlea. Sa mnom je išao naš poznati kamerman Silvio Jesenković koji je snimio moj dvosatni razgovor s njom. Uzeo sam sa sobom i dr. Ervina Bratengeyera, doktora elektrotehnike i tvrdog skeptika. Tek toliko ako odlutam da me on vrati u stvarnost.
Žena je govorila svašta što je moglo biti točno a i nije, o kontaktu s duhovima pokojnika koje je sretala na svojim seansama. Kada je Ervin pokazao nervozu i sumnju, rekla mu je da je ovdje s nama njegov pokojni otac koji ne može prežaliti da ga je istukao kada je bio klinac i u vinogradu je prolio drveno vjedro s vodom. Nastao je tajac ali sam na licu mog prijatelja jasno vidio šok. Bila je to istina. Kroz glavu mi je prostrujala misao ne ubire li to ona na neki način iz “polja“ njegovih sjećanja ali je tada dodala okrećući mi se: Vaš je otac doživio vrlo duboku starost, skoro sto godina… To nije mogla znati a moj otac jest doživio 98 godina. Brzo sam pogledao gđu Kuba u čijem smo stanu bili i shvatio da je nisam vidio nikada prije. Ruby je ili sjajno pogodila te detalje ili je zaista nešto vidjela.
Tu treba spomenuti snimke ulomaka iz Bhagavad Gite, neznanih indijskih mudraca, čak nacrta uređaja baziranih na germaniju kojima se može kontaktirati svijet mrtvih, nepoznatih krajolika, grandioznih građevina, čak riječi koje su kao “formulu za dokazivanje da su živi i nakon smrti“ ostavljali neki istraživači paranormalnog. Još se sjećam da je jedna od tih riječi bila “Diotima“. Dakako, odmah su se tu nalijepili ufolozi jer su neki snimljeni likovi imali glavurde koje su se doimale izvanzemaljskima tako da je sve to danas pomiješano i izvor je niza kojekakvih teorija koje više ni ne pratim.
Koji je treći put dokazivanja života poslije smrti?
Na Zapadu to nazivaju NDE ili IST. Radi se o osobama koje su preživjele kliničku smrt, stalo im je srce i mozak prestao raditi. Bile su mrtve. Popularno i za filmske potrebe ih zovu i “flatliners“. To jest najuvjerljiviji dokaz postojanja života nakon smrti uz sva osporavanja da mozak još možda negdje funkcionira ali to EEG ne može zabilježiti. Kako vrijeme odmiče takovih je svjedočanstava sve više a javili su se kao flatlineri i ugledni neurokirurg dr. Eben Alexander i neuroanatom dr. Jill Taylor Bolte.
Dr. Raymond Moody – Život poslije života, knjiga koja je prodana u više od 20 milijuna kopija i koja je zapalila interes za stanja kliničke smrti i “onostrano”.
Tibetanska knjiga mrtvih svojevrsnih je vodič kod umiranja kako bi duša našla svoje mjesto u svijetu u koji ide nakon smrti.
Sada to više nije festival praznovjerja i zabava za dokone već prava znanstvena disciplina koju su utemeljili mnogi sveučilišni profesori a istakao bih Iana Stevensona s Virginija State University, Raymonda Moodya (autor je bestsellera “Život poslije života“) s kojim sam pričao dugo i detaljno. Tu pridodajem čovjeka koji je u novije vrijeme sjajno zaokružio priču od 40 godina knjigom “Nakon“ koja je prevedena i u nas. To je dr. Bruce Greyson. Ne treba zaboraviti ni dr. Georgea Ritchia koji je “umro“ kao 20-godišnji vojnik na fronti još 1943. No moj je interes za sve to počeo s jednim čudnovatim likom.
Budućnost nije sasvim određena
Radi se o nasilniku i marincu Sealsa iz Akrona u Ohiju – Dannionu Brinkleyu. Tip kojeg nitko nije volio se vraćao kući jedne olujne noći i kada je stavio ključ u bravu pogodio ga je grom. Odletio je nekoliko metara i pao na leđa dok su mu cipele ostale “zavarene“ u beton na kojem je stajao. Bio je u komi dva tjedna. Probudio se kao posve drukčija osoba i izdeklamirao navodno 125 proročanstava budućih događaja za koja su neki autori tvrdili “da ih se 95 obistinilo a drugi nisu“.
Prva mi je pomisao bila da ako je doista nešto vidio, njegovi promašaji dokazuju da budućnost NIJE SASVIM ODREĐENA. No, to nije bilo sve. Umro je ponovo, ovaj puta od infarkta. I ponovo se vrati s opširnim opisima što je stvarnost i kako se smrti uopće ne treba bojati jer je to vrlo ugodan događaj uranjanja u svjetlo beskonačne ljubavi. Ako jednog komandosa ubojicu čeka svjetlo i ljubav umjesto loše karme, to dobro zvuči ali baš ne potiče na moral, pomislio sam. Možda je on vidio ono što je ŽELIO vidjeti, kopkalo me.
Moj prijatelj koji ga je upoznao mi je stalno ponavljao da je Dannion postao pravi svetac koji volontira u hospicijima i radi s umirućim pacijentima. Ipak sam primijetio da ga znanstvenici tipa Greysona i Kena Ringa u svojim istraživanjima diskretno zaobilaze. Okrenuti su više osobama koje su doživjele kliničku smrt u više manje kontroliranim uvjetima odnosno onima koje su svoje priče ispričale u detalje i ispunile posebne upitnike. Saslušavane su godinama kasnije ne bi li se pokazala razlika u iskazima a to bi značilo da su priču izmislile. Neke su čak podvrgnute detektorima laži, najčešće na vlastiti zahtjev. Nakon mukotrpnog istraživanja i statističke obrade Greyson je fMRIem dokazao da su promjene na mozgu osoba koje se sjećaju događaja u vrijeme kliničke smrti bitno različite od onih koje ih na zahtjev istraživača izmišljaju a vrlo su slične kao kod dugogodišnjih praktikanata molitve i raznih oblika meditacije.
Dannion Brinkley – čovjek koji je umro dva puta, predvidio mnoge događaje i od ubojice i nasilnika postao humanitarac koji pomaže u hospicijima.
Prvi je objavio ono što je zanimalo mnoge. Koliko osoba koje su doživjele kliničku smrt ima ovakva iskustva onostranog i jesu li ona lijepa ili zastrašujuća. Dakle, broj prvih je negdje oko 14 posto ali je vjerojatno osjetno veći jer ima puno onih koji o tome ne govore zbog predrasuda okoline u kojoj žive. Iskustva su gotovo uvijek iznimno ugodna i optimistična, samo je nekih 6 posto osoba spominjalo neutralne doživljaje a par njih padanje u nešto što bismo mogli nazvati “paklom“.
Dakako, s vremenom su stvoreni kriteriji procjene validnosti svjedočenja osoba nakon kliničke smrti i to je na neki način najčvršći temelj dokazivanja jedne ovako smjele teze.
Velika većina za vrijeme izlaska iz tijela vidi sebe na stolu u bolnici i pritom osjeća potpuni mir, gotovo se uvijek sreće sa Svjetlom koje je neizrecivo lijepo i puno razumijevanja i ponekad im predoči panoramu cijelog njihova života bez osude za loša djela a najčešće se nađu na livadi s prekrasnim cvijećem i bojama kakvih nema na ovom svijetu. Iskustvo je toliko lijepo da žele tamo ostati ali im onda Svjetlo ili neki njihov pokojni rođak vele da se moraju vratiti u tijelo jer ih još čekaju obaveze na Zemlji, obično spram obitelji. I tada se nađu u svom bolnom tijelu i među cjevčicama koje im vire iz tijela.
Sretanje rođaka je često ali je Greyson primijetio nekoliko slučajeva u kojima su osobe u stanju kliničke smrti sretale ljude koji su umrli a da one to nisu znale! Dakle kako je to moguće jedan je od velikih misterija ovog fenomena. Sličan su slučaj osobe koje su sretale osobe koje su žive i normalno pričale s njima. Nije se radilo o nekim duhovnim učiteljima već običnim ljudima koji se tih susreta nisu sjećali niti za njih znali. Posebnu priču predstavlja vrijeme koje je u nekim slučajevima bukvalno stalo i ljudi su istovremeno vidjeli sve događaje svog života, a ponekad se usporilo tako da su mnogih stvari postali svjesni unutar drugog vremenskog formata. Kasnije nisu nalazili najbolje riječi kako to opisati ili recimo kako dočarati da “tamo Prostor nije isto što i ovdje“.
Savijanje Prostora i skokovi u vremenu su nešto što je isto tako neobično kao i viđenje golemih katastrofa, koje je rijetko, i ponekad budućih događaja. Neki su ljudi nakon tih iskustava zaista predvidjeli neki događaj, neki se pomirili s lošim životnim okolnostima a praktično svi su postali suosjećajni i moralni ljudi.
Zanimljivo je da recimo kršćani nisu sretali Krista, tek pokoji, ali su govorili o svjetlu koje su sreli kao Bogu. Još je čudnije da je bilo ateista koji su opisivali susret s Kristom kao osobom no izgleda da su njihovi opisi bili bliži našoj verziji dugokosa čovjeka plavih očiju nego realističnoj verziji Židova tog doba koja je više odgovarala izgledu današnjih Arapa.
To mene podsjeća na najslavnijeg medija svog vremena Jane Roberts preko koje se javljala “inteligencija koju se ne može opisati kao čovjeka“ koja je sebe zvala Seth. On je rekao “da se Bog prilagodi izgledom tako da bude što manji šok za umrlog“ a na jednom mjestu “da je često ono što osoba vidi u skladu s njenim očekivanjima i vjerovanjima“. Netko je napisao da većina Židova koji prođu kroz to iskustvo doživi plavo svjetlo jer je to dio njihove teologije no nisam baš u to siguran. Rijetki dožive stapanje s Bogom, nadnaravno iskustvo ili putovanje do ruba Sunčevog sustava a malo je poznato da je veliki psihoanalitičar C. G. Jung kada je 1944. doživio srčani udar i smrt imao viziju “putovanja kroz Svemir uz golemu stijenu u kojoj se nalazila špilja u kojoj je obasjan svijećom meditirao jogi“.
Zanimljivo je da istraživači čuveni tunel koji opisuju neki koji su preživjeli smrt NE SMATRAJU značajnim znakom napuštanja tijela!
Što je donekle čudno ako se sjetimo Hieronymusa Boscha i njegovih slika kao i nekih drugih slika napuštanja tijela a i podosta srednjovjekovnih i još starijih opisa.
Čuvena slika Hieronymusa Boscha koja je dugo smatrana klasičnim prikazom putovanja duše na nebo tunelom. Danas taj opis ne spada u kriterije za potvrdu iskustva kliničke smrti.
Spominjao si da su opisi nekih stanja preživjelih u tim ekstremnim situacijama jako nalik stanjima kojima svjedoče praktikanti molitvi i meditacije…
Da, to jest najzanimljivije pitanje: možemo li za života zaviriti s druge strane odnosno “umirati dnevno“ kako je to rekao čuveni mistik Kirpal Singh? Možemo li u svakodnevnom životu iskusiti distorziju, izobličenje Vremena i Prostora i je li to moguće u snu ili možda ekstremnim iskušenjima?
U Delhiju za vrijeme jednog jutarnjeg okupljanja sljedbenika Sikha Darshana Singha jedna je njegova sljedbenica i praktikantica Sant Mat meditacije iznenada izgubila svijest. Lice joj je bilo samrtno blijedo, tijelo hladno a tjeme vruće. Oči su joj se okrenule prema gore. Netko mi je sa strane došapnuo: Napustila je tijelo. U transu je i putuje “višim duhovnim regijama“. Zapanjujuću scenu je prekinuo sam Darshan Singh koji je rekao to isto a nakon što su joj masirali neko vrijeme tabane, “vratila se u tijelo“. Objašnjenje koje sam dobio bilo je da se radi o stanju “nalik kliničkoj smrti“.
Tekstovi sažeti u spisu Sar Bachan detaljno opisuju kako pojedinac doživljava to iskustvo i kako izgledaju te “više regije“ u koje odlazimo nakon smrti. Cilj je ove prakse dakle “umirati svakodnevno“ kako to oni kažu. Vidio sam i druge mistike u dubokoj molitvi i meditaciji ali to nije izgledalo tako dramatično kao ovo što sam vidio u Vijay Nagaru.
Zgodno je to da su neki Zapadnjaci spontano mogli sviješću napustiti tijelo kao recimo Sylvan Maldoon i u novije vrijeme William Buhlman kojeg sam upoznao i koji mi pričao o susretu sa svojim pokojnim stricem.
Jesi li imao kakva ili slična iskustva u meditaciji?
Takva su iskustva vrlo rijetka ali se najjasnije prisjećam projekcije iz tijela u područje livade s cvijećem i velikog purpurnog sunca. Kasnije sam u spisu Adi Granth Sahib pronašao točan opis jedne razine koji je savršeno odgovarao tom doživljaju. Znaš da si “tamo“ po tome što ti je tijelo paralizirano. Ponekad se vide veliki hramovi i boje kakvih nema na našoj planeti, najčešće zelena i crvena ali nekako oštre i zlatnog sjaja.
Mada se to sada spominje kao nepouzdani dokaz jednom sam “putovao“ tunelom koji je zavijao u desno i bio je popločan bojom starog zlata. Nije bio posebno sjajan. I pojava “plavog dragulja“ koji ti se čini da se nalazi negdje u visini pleksusa je mogući znak uvida u “druge svjetove“ koji sam iskusio. Ipak je najčudnovatija vremenska dilatacija, znatno usporavanje vremena. To mi se dogodilo tri puta.
Prvi puta dok sam još prakticirao tibetansku jogu
Igrali smo nogomet i trčao sam prema lopti pa skočio. Odjednom sam se osjetio kao u nekoj magli i vidio kako je moj skok nevjerojatno spor. Kao da sam prizemljenje moga odgađati unedogled i skočiti pet metara. Čim sam dodirnuo zemlju transa je nestalo.
Drugi puta sam sa suprugom letio JAT-ovim avionom od Frankfurta prema Zagrebu
Na pola puta se oglasio pilot i rekao “da imamo tehničkih problema i moramo sletjeti u Münchenu“. Stjuardese su sjele, blijede, i zavezale se. Polako se širila panika i na kraju su svi vrištali ili se muvali okolo. Odjednom sam ušao u taj trans, vrijeme se strahovito usporilo a ja sam osjećao neko blaženstvo. Okrenuo sam se ženi i rekao joj: Znaš koliko još toga moram obaviti u životu i valjda ti je jasno da mi se ništa ne može dogoditi. Žena je bila potpuno mirna. Kako smo se približavali pisti u Münchenu sa strane su nas pratila brojna kola hitne pomoći i vatrogasaca. Čekali su da padnemo. Bio sam sasvim miran. Sletjeli smo normalno. Izlazimo mi iz zrakoplova kada se na vratima kokpita pojavi pilot, zelen u licu. Nikada neću zaboraviti, zvao se Terzić. I veli mi doslovce: Je li da nismo pali radi vas? Nisam mogao vjerovati ušima. Čovjek nije mogao ni znati da sam tu. Ispostavilo se da je pucalo staklo prozora u kabini koje je imalo tri sloja. Dva su prsnula a vozili smo se na trećem. Da je prsnuo, survali bismo se u dubinu. Zbilja smo bili blizu smrti…
Zadnji put sam ušao u neku bezvremensku zonu jedne noći, pred puno godina, kada me žena vozila po Gorskom kotaru
Odjednom smo naletjeli na lokvu ulja i počeli se nekontrolirano okretati na cesti dok je sa strane bio neugodan ponor. Dohvatio sam volan i rekao: Pusti se, ništa nam se ne može dogoditi. Auto se okretao ali za mene vrijeme nije prolazilo. Stali smo bez problema i vratio sam se u normalno stanje..
Dodaj Komentar