Vera Čudina

Vera Čudina: Kada se suočiš sa sobom i krivnja će iščeznuti…

Krivnja može biti teret ili oslobođenje. Teret je ako mislimo da smo mogli učiniti i živjeti drugačije, jer da smo mogli, ne bismo tako ni živjeli ni činili

Piše Vera Čudina

Oduvijek nas uče, slušaj i pamti. Dok smo starenje vezali uz sporije ili slabije pamćenje imali smo opravdanje. Ali čime ćemo opravdati kada smo primijetili da mladi ljudi tako loše pamte. Je li to znak kako oni prirodni impulsi smješteni u našem mozgu, u tom još uvijek najmanje istraženom organu čije djelovanje nitko u potpunosti nije spoznao, nisu u funkciji u kakvoj bi trebali biti? Nešto ih očito ometa, pa polako odustaju.

Svi znamo vrijednost pamćenja, pa što ga je manje, mi sve više gubimo znanje o tome tko smo, što smo, od čega smo i zašto smo. A da bismo izrazili pamćenje trebaju nam rečenice, kojima izražavamo svoje mišljenje, prepričamo događaje, potražimo izlazne formule iz nevolje… Je li baš u mozgu zaista sve toliko tajnovito i još uvijek nedokučivo ili možda vrlo jednostavno, pa upravo zbog jednostavnosti teško nam je spoznati one skrivene puteljke po kojima još uvijek ne znamo hodati bez obzira na naprednu tehnologiju i vjeru u nju.

Zanimljivost tog organa primarno je u njegovom izgledu koji podsjeća na plod oraha. Stručnjaci kažu da je u njemu uvijek oluja i bezbroj mostova, toliko malenih, ali iznad svega značajnih. Dokazano je da on sam sebe promatra. Tko zna što bi otkrili kada bismo ušli u njegove dubine.

POŽELI
Poželi želju, nemaš što izgubiti, možda se ispuni
Ispuni drugome želju, nemaš što izgubiti, možda ga usrećiš
Poželi da te tuga napusti, možda se dogodi
Poželi da možda postane činjenica.

Što je veći izazov, ostati na površini ili ući u dubinu?

Sigurno je veći izazov ući u dubinu, istraživati, razotkriti sve dijelove svoje unutrašnjosti, ali za to treba vremena i hrabrosti. Dakako i spremnosti uz pripreme, da upoznamo svijet naše duše.

Tko zna je li duša stanuje u nama ili naše tijelo u njoj?

Uvijek smo skloniji teoretizirati nego prakticirati. Time na neki način bježimo od cjelovitog upoznavanja samih sebe. Više smo se posvetili senzacijama, materijalnim realizacijama, tradiciji i običajima. Želju za pogledom iznutra odgađamo ili smatramo nepotrebnim, dok zabave izvan nas ima. Pri tom ne mislim na doslovnu zabavu nego na opterećenost našeg razuma da sve obavimo kako treba, da nas netko ne okrivi za propuste ili loše odgojne mjere, da nas ne proglasi problematičnom osobom ili nekog od naših bližnjih. Toliko toga tajimo, a posebno psihičke slabosti ili bolesti, kao da smo još uvijek u srednjem vijeku.

Ne bi li bilo bolje da se zapitamo, što se dogodilo da je toliko ljudi na svijetu psihički oboljelo?

Dovoljno je čuti nečijih par rečenica da uvidimo kako osoba ne vlada sobom. Ili kada nam netko postavlja ista pitanja po deset puta s uvjerenjem da ih prije nije postavio, kada priča bez prestanka kao da ga na monolog netko prisiljava, kada se uznemiri ako mu netko drugi želi pričati o sebi.

Što nas je navelo da smo sve manje povezani u sebi, da smo duhom odsutni, da se pretvaramo da nas nije briga što će tko o nama misliti?

Jesmo li ikad zastali barem na trenutak i popričali sami sa sobom? Ako nismo, taj će nas problem mučiti prije ili kasnije. A i sačekat će nas, jer sučeljavanje sebe sa sobom ipak na kraju nećemo izbjeći. Zato je bolje to učiniti što prije, jer sve ono što nam se dogodi kasnije ovisno je o propustima od prije.

Dakako da nam je za to potrebna samoća kao neophodan uvjet za iskreno promišljanje o svemu što smo dosad činili ili onom što imamo namjeru učiniti. Ali mi samoću obično koristimo za neke druge radnje čime se sve više udaljujemo od sebe.

KAD SVE ZBROJIŠ
Zbroji što si sve nekome dao, što za uzvrat dobio
Zbroji sve godine u kojima si druge učio, koliko sebe naučio
Zbroji sve životne radosti i žalosti
Da se prisjetiš da u zbrajanju vrijeme gubiš

Što je čovjek više udaljen, sve se manje poznaje, pa promjene koje prolazi prekasno primijeti ili pripiše drugome.

Na taj se način izbjegavamo suočiti sa savjesti, tog našeg unutarnjeg sugovornika, zato i samoću ne koristimo u svrhu koja bi nam puno više pomogla nego što mislimo. Jer glas savjesti u samoći koja prožima srž cijelog našeg bića čujemo puno glasnije. A čim je nešto glasnije u nama se budi odgovornost i želja da poslušamo, iako smo negdje duboko svjesni da će razgovor nas i savjesti u nama, možda probuditi i osjećaj krivnje.

Krivnja je nužna i nimalo ne bi trebala izazivati neugodan osjećaj.

Kako osjećaj krivnje doživljavamo kao krajnje neugodan, mi savjest što je duže moguće stavljamo po strani, no krivnja je nužna i nimalo ne bi trebala izazivati neugodan osjećaj, jer njezin smisao i je uvesti nas u analizu, kroz koju ćemo sami sa sobom raspraviti o tome trebaju li naši postupci biti upravo takvi kakvi jesu ili ih treba korigirati, čak i u potpunosti promijeniti.

Pa kad bolje promislimo savjest trebamo što više prizivati, a ne joj se odupirati.

Ona je naš besplatni čistač i učitelj. A što se tiče osjećaja krivnje potrebno je prepoznati, je li taj osjećaj zaista došao zbog našeg lošeg djelovanja prema drugima ili se radi o nametnutom osjećaju krivnje koji sami sebi stvaramo, jer nas je netko povrijedio, optužio, grubošću odbio, umjesto zahvalnosti napustio…

Krivnja može biti teret ili oslobođenje.

Teret je ako mislimo da smo mogli učiniti i živjeti drugačije. Tada treba samom sebi reći, da sam mogao sigurno ne bi tako ni živio ni činio.

PRIZNAJ
Priznaj što si bio, a što postao, drugi ne mora znati
Priznaj jesi li pogriješio, drugi ne mora znati
Priznaj si zašto si lagao, drugi ne mora znati
Kad sve priznaš, ne ponovi ono što si učinio

Volja nad Nama i volja u nama, iste su.

Protiv toga ne možemo, pa iako smatramo da smo učinili po svojoj zamisli, zamisao u nama zapravo je zamisao Onoga nad nama. Kada bismo bili vladari svoje volje, činili bismo što bismo htjeli. Iako naizgled upravo tako izgleda, sjetimo se da je to samo naizgled. To nipošto ne znači da smo ičije marionete, nego štićenici Nekog većeg od čovjeka. Jedan dokaz tome je i intuicija. Drugi dokaz je savjest. Ima još bezbroj dokaza, ali za početak i ova dva će biti dovoljna.

Intuicija i savjest dio su višeg nivoa svijesti.

Nema toga aparata koji će ih zabilježiti da postoje, ali osjećaji o njihovom prisustvu u nama jasno nam ‘govore’ da postoje. Da samo ta dva glasa slušamo, puno toga bismo izbjegli, a ono što proživljavamo drugačije doživjeli. Dano nam je da razmišljamo, ali ne i da se razmišljanjem mučimo. Da skratim. Sve je nama dano. Je li u potpunosti koristimo sve što nam je dano ili samo djelomično?

Za potpuno korištenje sebe kao čovjeka potrebno je znanje, a ono je upisano u nama. Tko ispusti spoznati taj duhovni dijamant, jednog će dana sebe žaliti.




Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar