Osobni razvoj

Putnici kroz carstvo sjenki

Odmalena nas uče da moramo iskoristiti svoje potencijale, učiti se, truditi i žrtvovati kako bi ostvarili neke ciljeve i razna, ponajčeće tuđa očekivanja. Uče nas da moramo biti „netko“, da moramo ostaviti trag, poput mnogih kojima dižu spomenike ili njihovim imenima nazivaju ulice i trgove,

piše ekspedicionist i visokogorac Matej Perkov

Nije lako odrastati i ići kroz život pod pritiskom. Jednom sam se penjao na planinu, egoistično razmišljajući o sebi i svom usponu. Analizirao sam uspone drugih i zaključio da je samo ovo moje „pravi pothvat“, a ljudi vole prave pothvate. Imat ću dobru putopisnu priču, kvalitetan materijal, pa će mi se knjige prodavati bolje nego drugim putopiscima, o ovoj će ekspediciji pisati novine… Ono što radim mora biti unikatno, najbolje, najluđe! I tako sam se penjao prema vrhu zabavljen svojim ambicijama i planovima. U jednom trenutku izvadio sam foto aparat kako bih zabilježio prizor ispred sebe, ali neto mi je smetalo i iritantno se pomicalo kako god bih se okrenuo.

Bio sam to ja sam, odnosno – moja sjenka.

Gledao sam tu svoju sjenku i ljutito se poigravao njome, pa se u jednom trenutku krenuo smijati: „Protiv sebe se ne mogu boriti, što bi ljudi sad rekli da me vide kako se svađam sa svojom sjenom!“.

Sjenka se ocrtala na snježnoj površini, te me pratila sve do vrha. Ugledao bih je čas na ledenjaku, čas na stijeni. Živahno se kretala onamo kamo bih pošao i ja. Popeo sam se na vrh i uživao, ali već je bilo kasno popodne i visoki oblaci sakrili su sunce. Osjećao sam se osamljeno i shvatio zato – moja je sjenka nestala. Pogledom sam je tražio unaokolo i naprezao oči, skidao sunčane naočale pa ih opet stavljao na nos, ali od sjenke ni traga!

Nestala je, kao da je nikada nije ni bilo. Stao sam, malko smeten, i shvatio – napravio sam fenomenalan uspon, svojim riječima kreirat ću sjajnu priču koja će se svidjeti drugima. Ali poput sjenke, i ja ću jednom nestati. Nestat će i moji obožavatelji, novine koje su pisale o mojoj ekspediciji završit će u smeću, netko će na njima guliti krumpire, te ih na kraju iskoristiti za potpalu. Moje će knjige nestati, moje vrijednosti se izgubiti među nekim novim trendovima. Moje će planinarske dnevnike netko baciti u stari papir jer neće imati pojma to je to uopće i koliko mi je bilo vrijedno. Zemlja će se i dalje vrtjeti oko sunca, planina će ovdje i dalje gordo stajati, ali ja i moj svijet nestat ćemo kao sjenka dok sunce sakriju tmasti oblaci. Voljeti planinu, voljeti sebe, voljeti prijatelja, voljeti život i cijeniti svaki dan – jer doći će dan kada ćemo nestati poput sjenke.

A ona, kako je ona? Radosno se ta moja sjenka igra sa mnom, prati me svuda. Nekada šutimo, a nekada se baš dobro napričamo i nasmijemo.

„I što kažeš, jesam ti lijepa?“ upita me jednom, a ja odvratim „Ma najljepša si na svijetu i super mi je kako se znaš dobro zabavljati!!!“.

Bilo je to na jednom izletu kada smo obilazili ruševne zidine srednjovjekovnog grada iz 14. stoljeća. I ovdje su stajale ponosne zidine unutar kojih su obitavali neki vlasnici, tada važni ljudi. Danas se ne zna ni tko su oni bili, a stari zidovi šute, čekajući arheološke konzervatore da ih spase od daljnjeg propadanja.

Nerijetko mislimo da smo važniji i veći nego li jesmo.

Zaboravljamo da su kroz povijest propadale velike civilizacije, carstva, zaboravljamo da su groblja puna nezamjenjivih ljudi. Zaboravljamo u svojoj umišljenosti pogledati sami sebe u ogledalo i nasmiješiti se, poželjeti si ugodan dan. Zaboravljamo biti sretni sada, sutra i prekosutra, jer previše razmišljamo o tome što će nam se u životu dogoditi za 2 mjeseca ili dvije godine. Smatramo da je sreća novac, brak, stalni posao, a ne vidimo koliko je oko nas depresivnih bogataša, osamljenih ljudi kojima je životni partner prije uteg oko vrata negoli radost, visokoobrazovanih i važnih menadžera na funkcijama koji nose skupe satove, a nemaju vremena da se posvete sebi ili obitelji onoliko koliko bi trebali. Moji su se životni ciljevi promijenili. Više mi nisu važne najviše planine i najteži usponi, više se ne želim dokazivati na taj način. Svatko se može na planinu popeti, ali rijetki je znaju doživjeti i voljeti. Spuste se s vrha i ostaju prazni. Kada mi se piše onda pišem, kada želim napraviti neki pothvat, onda prije svega razmišljam koliko je teška borba s vlastitim emocijama i kako razveseliti nekog drugog. Naposljetku, u planinu idem provesti kvalitetno vrijeme sam sa sobom.

Imam samo jedan cilj – kada legnem u krevet, da kažem „HVALA!“ na divno provedenom danu. A to i vama svima želim!




Dodaj Komentar

Kliknite ovdje da biste objavili komentar