Drago Plečko

Drago Plečko: Vježba pet Tibetanaca um priprema za najviše spoznaje

Drago Plečko i najviše rangirani olama Zong Rimpoche

Tibetanska je medicina po mnogo čemu nalik kineskoj ali prepoznaje samo 46 točaka u koje se ne zabadaju igle već se na njih djeluje jednim oblikom mokshe, spaljivanja ponekad čunjićima od ljekovitog bilja a češće zlatnom usijanom iglom,

govori Drago Plečko

Zapravo je uz Alexandru David-Neel veliki interes za lamaizam na Zapadu potakao kontroverzni Lobsang Rampa koji je tvrdio da je bio visoka inkarnacija jednog lame koji se ukotvio u tijelu Zapadnjaka. Tako je počeo glavni val interesa za Tibet.

Sjećam se kako smo gutali te knjige. Krenulo je s “Trećim okom“ u kojem tvrdi da su mu u nekom samostanu zabili drveni klin natopljen dekoktima trava u prednji dio čela i tako je počeo viđati aure oko tijela ljudi. Bilo je to “otvaranje trećeg oka“ koje će kasnije dovesti do nevjerojatnih apsurda u New Ageu i totalno neutemeljenih tvrdnji o takovoj sposobnosti kao nečem lako dohvatljivom. Što to, naravno, nije.

Rampa je bio vodoinstalater iz Devona koji nije imao ni putovnicu a kamoli da je bio na Tibetu. Zvao se Cyril Hoskin. Kada je pao s drva i ležao u bolnici došao je na ideju da napiše svoje knjige. Čak dvadeset njih od koje su neke bile uspješnice na tržištu ali nijedna kao “Treće oko“. U svima pokazuje djelomično poznavanje budističke mistike i tibetanskog folklora. Naravno, pitao sam Dalai Lamu tko je taj čovjek. Nasmijao se i rekao da nitko za njega ne zna ali je privatni detektiv kojeg je unajmio Heinz Harrer (film “Sedam godina na Tibetu“, ) ustanovio da je Englez. …Ha, ne mogu reći da nam je smetalo da njegovi romani bude toliki interes za Tibet, dodao je, čak je Rampa staro plemićko prezime iz Lhase…. Kada su ga tražili da se službeno izjasni o tome napisao je da su Rampine knjige “highly imaginative“ i time se ogradio.

Tih sedamdesetih je oko fantastičnih Rampinih tvrdnji o putovanju “astralnim tijelom“ do drugih planeta nastalo pravo ludilo. Uz meditativnu praksu se javilo nekoliko ljudi koji su počeli bušiti kost na lubanji odnosno čelu! Postupno i sve su bilježili kamerom.

To je bila jezivo opasna praksa a jedna je Londončanka uspjela to provesti do kraja. Tvrdila je da je time postigla totalno blaženstvo. Čak su neki neurolozi rekli da je to u prvi čas moguće zbog pada intrakranijalnog tlaka no naravno da se taj efekt izgubi. Pa su se javile teorije da su drevne lubanje na kojima je provedena trepanacija (operacija uklanjanjem dijela kosti na glavi) zapravo dokaz da je motiv iza ovakovih zahvata bio taj doživljaj a ne medicinski razlozi ili “istjerivanje demona“.

Danas je teško i zamisliti tadašnju histeriju. Još godinama su ljudi prakticirali neke tehnike iz Rampinih knjiga mada su ih lame upozoravali da one nisu autentične. Često se spominju neka posebno tajna učenja tibetskog budizma do kojih može doći samo malen broj ljudi.

Je si li se sreo s nečim takvim?

Jesam s dosta toga ali nekoliko bi ih izdvojio jer za njih nije potrebna asketska praksa u samostanima i teška odricanja. Danas se tu i tamo spominju u stručnoj literaturi, ali tehničkih pojedinosti nema. Prva je “nezaustavljivi val“ kojime se postiže stanje ekstaze i “prvobitne svjesnosti“ (rig pa), dakle Velike Praznine i to nakon samo par minuta! Ta je bizarna praksa ekstremno opasna jer uvježbani tantrik pritišće karotide na vratu aspiranta dok ne uspori krvotok u mozgu dakle dotok kisika. To bi bila medicinski rečeno inducirana hipoksija. Prvo se gubi osjećaj za Vrijeme i Prostor a onda mozak suočen s potencijalnom smrću luči neurohormone koji dovode do ekstaze. I “primordijalne svjesnosti“. Mislim da ta praksa spada u grupu vježbi Trulkhor.

No ako to nije izvedeno besprijekorno, čovjek može doživjeti oštećenje mozga ili čak umrijeti. Zato se sve oko toga taji a postoji samo jedan prikaz tog učenja na zidovima jednog samostana u Lhasi, mislim da se zove Lukhang.

Kuriozitet je da se to sreće tu i tamo u tajlandskom budizmu no uvijek je naglasak na tome da je stvar opasna. Jedan mi je lama opisivao detalje ali mi nije bilo jasno da li on to može provesti ili to samo poznaje iz spisa. O takovim praksama govore vrlo nevoljko. Uvijek ti je tako, ono što znaju svi ne vrijedi mnogo…

Spominjao si često metode viđenja “prošlih života“. Kako na to gleda tibetanski budizam?

Dakako, vjeruje u reinkarnaciju koja je osnova za moralne vrijednote u životu. Isprobao sam metodu “prve misli“ koja je bezopasna i ponekad daje uvide u život koji bi mogao biti neki negdašnji, ali u svjetlu Everretovog Multiverzuma nisam u to siguran. Jer se možda radi o nečemu što se odvija u “paralelnoj stvarnosti“.

No, vratimo se konkretnim metodama. Iznenadio sam se kada sam vidio da nešto jako slično istražuje grupa autora na Zapadu u sklopu tehnika za izazivanje transa i hipnagoškog stanja, onog između sna i jave. Za ulaženje u to stanje svijesti je potrebna svega jedna minuta. Specifičnim i ritmičkim kretanjem očnih jabučica uz prateće mantre. Kada čovjek zatvori oči, tone u mrak a onda se ispred njega pojavi nešto simbolično kao vrata, tunel, hodnik, prolaz ili spiralna vrtnja nalik onoj galaksija. Kažu da su to vrata sjećanja na prošle živote. Dakako, ne djeluje odmah i uz senzacionalne efekte ali se kad tad pokaže nešto što većinu šokira. Ni ta praksa nije opasna osim za osobe koje boluju od epilepsije ali su mi lame odbili reći je li to dio njihove prakse.

Naime, bez obzira na sve teorije, fenomen je realan. Načelno, nema razloga da neki Tibetanci to ne rade a opet mi je Gonsar Tulku, sada jedan od vrhovnih lama, rekao da se ne sjeća prošlog života osobe na slici u svojoj ćeliji, što sam već spomenuo ranije. U konačnici, to može biti samo kodeks šutnje kojeg se mora pridržavati. U prilog tome ide izjava jednog od njih za boravka u Švicarskoj da “nema potrebe previše izazivati kontroverze reinkarnacijom u izrazito kršćanskim sredinama…“. Opet politika, nisam mogao ne pomisliti…

Ti si se sreo s primjerom reinkarnacije koji smo već spominjali. Kako si to doživio?

Dakle, onaj slučaj Thubten Yeshea koji se inkarnirao u španjolskom dječaku je u prvi čas djelovao uvjerljivo ali ja nisam sasvim predan toj ideji. Moguće je da se kolektivnom sviješću ili preko gena prenose neka sjećanja koja nisu naša, no doživljavamo ih svojima. Postoje brojne varijacije te ideje a nekako mi postavka izravnog seljenja iz tijela u tijelo nije toliko bliska. Tako da je pitanje hoće li neka nova “inkarnacija“ doista biti kopija ili nastavak tog prošlog života.

Mladi Španjolac koji se zove Osel Hita Torres je doista do svojih 18 godina proboravio u jednom samostanu u Indiji ali se tada vratio roditeljima. Još uvijek figurira kao duhovni učitelj ali svi vele da očito nije Tibetanac predan previše nekoj misiji. To me podsjetilo na ono što mi je Thubten Yeshe rekao za života:

“Ako dođe vrijeme da Dharma (duhovno učenje budizma) mora izumrijeti, tako će i biti. Nema ničeg tragičnog u tome, ovo je svijet iluzije ionako….“.

Sada dolazimo do mog učitelja Geshe Rabtena. Umro je 1986. U dobi od 75 godina. Mislim od karcinoma jetre. Tri godine kasnije je već spominjani Gonsar prepoznao u dječaku koji danas nosi ime Rabten Tulku Rimpoche reinkarnaciju umrlog gurua. Taj je izbor potvrdio i Dalaj Lama “nakon dugih i iscrpnih konzultacija“. I sada je mladi učitelj na čelu pet centara u Europi. Za to sam saznao relativno kasno i nisam nikada otišao sresti mladog Rimpochea. Dakako, taj bi susret bio vrlo zanimljiv.

Sjeća li se on ljudi iz tog svog možebitnog prošlog života? Bi li nekim svojim gestama ili izjavama podsjećao na starog Rabtena? Naravno da me to zanima i možda odem do njega da to vidim.

Ipak, duboko u sebi sumnjam da ću vidjeti nešto senzacionalno što bi bilo čvrsta potvrda reinkarnacije. Naprosto sada na to gledam drukčije, ništa ne isključujem ali uvijek imam na umu nove prodore u neurologiji, fizici i genetici i drevne dogme preispitujem…

Drago Plečko u društvu učitelja Geshe Rabtena

Ima još nekih učenja koja nisu objašnjiva postojećim znanjima o Tibetu?

O da. Zapanjilo me kada sam vidio da opisuju razvoj embrija u 39 stadija kao da su imali na raspolaganju ultrazvuk. U četrdeset tomova je opisana energetika tijela i razne manipulacije njome u svrhu duhovnog razvoja i nešto manje ozdravljenja od bolesti. Ako gledamo te neke “energetske niti koje nemaju debljine“ kako ih opisuju, to neodoljivo podsjeća na ženu koju zovu Mother Meera i koju sam sreo u Njemačkoj. Govorila je da jasno vidi ako su nekome “crvene niti“ prekinute, što je najava bolesti, i može ih “ponovo spojiti“. Imala je sljedbu koja je tvrdila da ima te neke posebne moći. Na mene je ostavila vrlo ugodan dojam iskrene osobe. Njena se priča frapantno podudarala s tibetanskim učenjima.

Premreženi smo tim kanalićima energije koji su opisani kod Kineza kao “akupunkturni meridijani“ a kod Indijaca “nadiji“.

U Parizu su uz pomoć metode koja koristi tehnecij-99 ti kanalići i snimljeni. Tibetanska se verzija razlikovala, a ono što sam zamijetio jest vrh jezika kod muškaraca i nepce kod žene kao točke posebne važnosti, uz tri na prednjem dijelu glave. Nisam na to obraćao pažnju dok nisam sreo Amritasiddhi gdje taj jezik igra veliku ulogu ali i jednu gotovo slučajnu opasku na moj komentar, od jedne žene čiji je bivši muž molekularni biolog koji je rekao doslovce da “dodir vrha jezika muškarca i nepca žene definira trenutno da li si odgovaraju…“. Dakako, u smislu evolucije i moguće genetske kombinatorike.

Bukvalno je fantastično kako se ta neka zaboravljena drevna učenja poklapaju s nekim sadašnjim ili možda budućim spoznajama znanosti. Sada kada o tome govorim s vremenskim odmakom, mogu tu vezu vidjeti puno jasnije nego u danima kada sam provodio vrijeme s tibetanskim lamama. Koji, naravno, o toj podudarnosti ne znaju ništa. Niti ih čini mi se to zanima.




Na Zapadu je silnu popularnost doživio set pet vježbi poznat kao Pet Tibetanaca za koje se vjeruje da održavaju zdravlje do u duboklu starost. Kako se to uopće pojavilo?

Pravo porijeklo te ideje jest u Hevajra tantri. Riječ je o meditaciji u plesu, kretanju. Zapravo 32 različita položaja tijela koji pripremaju um za najviše spoznaje. Peter Kelder je, uz prateću priču, skrojio pet vježbi koje može prakticirati svatko no to dakako nije cijela priča. Puno ljudi je referiralo da je imalo odlična iskustva s time, što vjerujem. No ne radi se o čudu i događa se da isti ti ljudi umiru od teških bolesti. Zgodno je da Tibetanci nigdje ne spominju čakre i kundalini, no postoji i šesta vježba koja dolazi nakon tih pet. Ona je namijenjena podizanju kundalini i frapantno sliči na onu kinesku iz “Tajne Zlatnog cvijeta“, onu koju propovijeda JJ Semple, ali i onu koju preporuča kao glavnu dr. Joe Dispenza.

Sreo si se s tibetanskom medicinom. Sada se javlja dosta njih koji na Zapadu promoviraju taj pristup. Koja su tvoja iskustva?

Sreo sam Ama-la Lobsang Dolmu koja je bila neprikosnoveni autoritet za njihovu medicinu i “emči“. Tibetanska je medicina po mnogo čemu nalik kineskoj ali prepoznaje samo 46 točaka u koje se ne zabadaju igle već se na njih djeluje jednim oblikom mokshe, spaljivanja ponekad čunjićima od ljekovitog bilja a češće zlatnom usijanom iglom.

Drago Plečko u društvu majstorice tibetanske medicine Ame-la Lobsang

Pročitao sam doktorat dr. Bhagwana Dasha baš na temu tibetanske medicine. Napisao je 54 knjige s tematikom Ajurvede i ostalih istočnjačkih oblika liječenja kao recimo Unani i Siddha medicina.

Proveo sam mnoge sate s njime dok mi je pojašnjavao da Tibetanci nemaju toliko razvijenu tradicionalnu medicinu jer imaju pristup samo rijetkom ljekovitom bilju i često se radi više o magiji nego medicini.

Ama-la Lobsang Dolma

No, neki su, kao Dolma, imali izvanredne uspjehe u liječenju raznih bolesti. Posebno se sjećam kada je prženjem tri točke poslagane u trokut, na prednjem dijelu lubanje, zaustavila epileptične napadaje kod čovjeka koji ih je imao svaki tjedan uprkos terapiji. Dolma je pipala puls i vrlo dobro dijagnosticirala bolesti što me podsjećalo na Ajurvedu. Objasnila mi je da imamo 12 raznih pulseva ali trebaju godine vježbe da ih čovjek može razaznavati. Dala mi je preparate koji su pomogli jednoj 16-godišnjakinji koja je imala alopeciju. Bila je i neka mast kojom se mazala. Brzo joj se kosa vratila.

Ono što je uvijek problem kada presadite na Zapad takove ideje jest da se javlja netko tko to želi zlorabiti. Nedavno sam pročitao ordinarnu glupost da “biljke kojima liječe praktikanti Siddha medicine dolaze iz drugih galaksija…“.

Zapamtio sam biljne kuglice koje su se zvale chulen a trebalo ih je drobiti i piti vrućom vodom. Lame su ih uzimali redovito. Zbilja su imale jak učinak i enormno poboljšavale koncentraciju. Bilo je i legendi kao primjerice priča o čudesnom mineralu koji je trebalo držati ispod jezika, plavom cvijetu koji je produljivao život, ekstremno skupim ogrlicama koje su ostajale iza dzogchen majstora koji se dematerijalizirao u ovom svijetu i fizički prešao u neku paralelnu dimenziju i slično. Dio toga je bio i moguć, no sve treba uzeti s rezervom dok se ne pokaže točnim…

Možeš ukratko prokomentirati Tibetansku knjigu mrtvih koja je ipak najpoznatiji tibetanski dokument na Zapadu?

To je u principu, uz Egipatsku knjigu mrtvih, jedini priručnik za umiranje na svijetu koji u detalje opisuje smrt tijela i ono što slijedi iza toga. Kuda usmjeriti pažnju da se čovjek izvuče iz kruga rađanja. Tu su u priči neki tuneli koje sada New Age teoretičari doživljavaju kao prelaze u neke paralelne svemire, čak neki vele kroz “crvotočine“. Zgodno je da je Timothy Leary, otac pokreta koji zagovara uzimanje halucinogenih droga napisao komentar na tu knjigu i pokušao to tumačiti kao iskustva slična onima pod utjecajem droga. Ginsberg je također opisivao kako je na njega djelovao LSD, neke mreže kanala. No, mislim da te usporedbe ne drže vodu. Može biti neke sličnosti ali još uvijek ne znamo točno što nam Tibetanska knjiga mrtvih govori.

Što bi za kraj rekao ukratko: kakvi su Tibetanci?

Nisu emocionalni kao Zapadnjaci. Više praktični, nego mislioci. Za nas teško shvatljivi. Tako je jedino na Tibetu vladala poliandrija, ženska bigamija kada je žena mogla imati više muževa a nerijetko je domaćin gostu ponudio – svoju ženu. Trgovci su koji ne varaju. Više manje fatalisti. I bojim se da je lamaizam umiruća tradicija koja će možda za sva vremena pokopati mnoga saznanja o funkcioniranju našeg uma. Jer, za ono što mi zovemo “um“ a Englezi “mind“ u tibetanskom jeziku ima čak 134 termina…