Piše Pavle Kladarin, mladi akademski obrazovan glazbenik, producent i onerionaut koji svoje uvide dobiva kroz snove, a proučavanjem moderne psihologije i drevnih znanja integrira ih kroz pisanje i glazbu koju stvara.
Dok štovali smo red poput Boga, energija kaosa vibrirala je u nama vapivši za izrazom, žudeći za transformacijom, uzdišući za slatkim okusom svijesti… Umjesto da je počastimo darovima izričaja, bacili smo je duboko u blatnjavu kaljužu potisnutih tendencija, zajedno sa svim odbačenim i neželjenim aspektima čovječanstva koji već neko vrijeme polako, ali sigurno kuhaju pobunu u kružnom kotlu vlastite esencije. Bubnjevi njihove bune odzvanjaju u svima nama dok naivno tražimo uzrok novonastale distopije u fizičkom svijetu. Proročanstvo je izrečeno, Hermesove riječi poprimaju oblik…
Ako ne zaronimo duboko u carstvo infernalne vatre u kojoj se sva forma rastapa i gdje nas čekaju davno zaboravljena čudovišta ali i preci – transformacija u naprednije čovječanstvo je nedostižna. Na nama je izbor – ili ćemo se posvetiti unutarnjem kaosu, ili ćemo dopustiti da nas on uništi izvana.
Svijest suvremenog zapadnog čovjeka gotovo je u potpunosti odvojena od mita, no to ne znači da je kotač vječnih priča i psihičkih dominanti zaustavio svoje okretaje.
U vremenu kada je ljudski ego preuzeo kontrolu nad stvarnošću, nije ni čudo da kao vrsta ne možemo priznati niti osjetiti silu veću od nas samih. Uvjereni smo da smo na vrhu po svim pitanjima. Ne možemo si priznati da se u suptilnim slojevima stvarnosti skriva primordijalna sila veća i moćnija od bilo kojeg ljudskog koncepta – jer ego se bavi kontrolom, a kako kontrolirati nešto veće od čovjeka, države, planete, galaksije?
Bez obzira na ljudsku neosviještenost, podsloj stvarnosti i dalje vibrira u svojoj istini i svojim principima, a ponekad – kada se zvijezde na nebu poslože i kada vjetar zapuše baš onako kako treba – ti principi odjekuju u našim snovima. Oni se poput zmija šuljaju iz fontane Vremena Snova, izlaze iz transtemporalne razine stvarnosti u kojoj ne postoji svjetorazdvojna magla načinjena od vela svijesti.
Činjenica da je naša svijest odvojena od tih principa ne znači da smo mi odvojeni od njih jer – mi nismo svoja svijest!
Svijest je dio cjeline, vraški korisna stvarčica u razno raznim pitanjima, no fokusirajući se samo na nju stvaramo jednostranu i plitku stvarnost.
Zato nam naša druga i žalosno zapostavljena strana šapuće za vrijeme nesvjesnih posjeta svijetu snova. Ona se poput majke brine da joj djeca izađu na pravi put, no djeca su joj buntovna i uopće ne razumiju majčinu misterioznu narav. U stvari, cijela se ljudska kultura ponaša kao da uopće nema majku što je, naravno, u skladu s patrijarhalnim sistemom.
Možemo li uočiti obrasce raštrkane kroz veo vremena? Možemo li ih povezati s pričama koje su nam pričali dok smo bili klinci, ili prvenstveno – sa svojim osobnim mitom?
As above, so below.
Beskrajna fraktalna priroda rezonira na svim razinama. Srž te rezonance sastoji se od arhetipskih principa – vodilja transformacija. Oni plešu svoj drevni ples, nastao prije zore čovječanstva – u nevjerojatnom skladu, ali nikada u savršenom redu. Red je statičan. Red označava status quo. Arhetipski principi su vodilje promjene, neuhvatljive iskre što pale metamorfozu na svim razinama svijeta.
U idealnom svijetu – svijetu u kojem je čovjek u bliskom dodiru s mitom i arhetipskim principima (što naravno znači da je i u dodiru sa samim sobom i prirodom), proces transformacije ne bi trebao biti tako nagao i bolan. Naravno, jedna od odlika transformacije jest da nije ugodna.
Nije ugodno izlaziti iz svoje komfor zone, nije ugodno vidjeti kako osoba s kojom se poistovjećuješ nestaje pred tvojim očima u magli prošlosti… Nije ugodno kada naglo rasteš – strije na mom tijelu fizički su dokaz toga.
No, recimo da u kuhinji imamo lonac vruće vode koji kipi na uključenom štednjaku.
Ako ga budemo zanemarivali, kad-tad će se dogoditi erupcija koja će nam zagorčati život.
Ako se pak s pažnjom posvetimo loncu, tu i tamo dodamo prstohvat soli, provjeravamo jačinu vatre, unutra stavljamo svoju pažnju, hranu, ljubav, a posebice češnjak – u takvim slučajevima rezultat može biti magičan. Na taj je način transformacija naša dobra prijateljica.
Ljudi kao da su zaboravili biti kreatori – sada smo samo konzumenti koji neprestano konzumiraju stvarnost koju nam netko drugi servira i kroji, umjesto da se fokusiramo i začinimo kotao stvarnosti s vlastitim začinima.
Nije li to jedan od razloga zašto smo tu gdje jesmo? Nije li ovaj period povijesti jedan od mnogih kolektivnih zaranjanja u nekontroliranu tamu?
Transformativna moć tame
Izdali smo tamu – nismo je izrazili na zdrav način. Svijet smo gledali kroz roze naočale i pravili se da je sve “love and light” i “good vibes only”, a ona je pritom rasla u nama sve do točke u kojoj je jednostavno morala eruptirati na globalnoj razini. I da – tama je strašna, neizvjesna! Temelji čovječanstva očito pucaju po šavovima, a ljudi se ponašaju poput izgubljenih miševa i bezglavih muha.
No, osim što je strašna – tama je i plodna. Tama nas približava nečemu što su alkemičari zvali prima materia – stanje gotovo beskrajnog potencijala. Nismo li svi nastali u utrobi tame? Svemir, biljke, životinje – sve je nastalo iz tame.
Arhetipski put junaka uvijek vodi u mračni podzemni (podsvjesni) svijet u kojem junak mora nadjačati sile koje ga pokušavaju sputati kako bi se iskupio i na taj način promijenio cijelu stvarnost.
Silazak u tamu nije samo silazak, već je ujedno i povratak – regressus ad uterum – povratak u utrobu Velike Majke iz koje možemo izaći jedino ako se nanovo rodimo.
Već se neko vrijeme nalazimo u podzemlju, u tami… Sada možemo kukati i ostati zauvijek ovdje, ili shvatiti golem potencijal koji je pred nama. Potrebna je samo iskra, iskra kreacije koja može oploditi tamu s novom paradigmom koja će lansirati cijeli svijet u neku bolju budućnost.
Fućkaš “staro normalno” – ono nikad nije bilo normalno.
Ono što trebamo jest svjesna kreacija stvarnosti od strane svakog pojedinca.
“Staro normalno” nas je i dovelo tu gdje jesmo, tako da se nameće logičan zaključak – svijetu fali nenormalnosti! A što je nenormalnost? Antiteza prevladavajućem sistemu misli u kojem je glavni naglasak na materijalnoj stvarnosti, racionalnosti, krutosti, jednoumlju, te posvemašnjem zanemarivanju bilo čega duhovnog i misterioznog.
Mnogi ljudi u ovim vremenima tuguju za “dobrim starim danima”, no taj sentiment samo dodatno zbunjuje kolektivno tijelo koje po prirodi traži novitet u obliku ideja i misli. Cijeli život nas šopaju s idejom o “stabilnosti” i “sigurnosti” da nam je u mozak programirana pretpostavka o tome da svijet ne može biti ništa drugačiji nego što trenutno jest. No, globalna razina kaosa automatski amplificira svaku svježu misao o novom sistemu. Ona žudi za sinergijom i simbiozom s apstraktnim i nematerijalnim aspektom ljudske rase. Novitet i ideje njena su hrana. To su sve odlike kozmičkog balansa, baš kao što je nakon kuge došla renesansa.
Riječ “apokalipsa” već neko vrijeme odjekuje eterom ovog vrlog novog svijeta. No, ono što većina ljudi ne zna jest da je riječ “apokalipsa” prvobitno imala u potpunosti drugačije značenje nego danas – ona je oduvijek označavala Otkrivenje, Uvid, Objelodanjivanje…
Gledajući iz te perspektive, slažem se da se bližimo apokalipsi – malo po malo izlazimo iz Platonove spilje, budimo se iz ugodnog, ali iluzornog sna čiji smo zarobljenici bili dugi niz godina. Cijelo čovječanstvo prolazi sudbinu Trnoružice, samo što nas iz sna ne budi nikakav zgodan princ, već Velika Majka koja po malo gubi strpljenje i polako oblači veo svog destruktivnog polariteta.
U ovom trenutku naša je dužnost zajahati na valu transformacije koliko god ona bila neugodna.
Ako njegujemo svoj unutarnji mit, proučavamo poveznice između unutarnje i vanjske stvarnosti, shvatimo da je sudbina svijeta nerazdvojiva od sudbine pojedinca – postajemo alkemičari koji imaju moć vlastitu tamu preobraziti u cvjetajuću sferu svijetla.
Ako nahranimo tamu darovima izražaja, ona neće imati potrebu progutati nas u svom razjarenom pohodu.
Ako zaronimo u osobnu dubinu i suočimo se sa psihičkom prašinom koja se tamo nakupila tijekom godina zapostavljenosti, imamo šanse transformirati cijelo društvo!
Ključ, naravno, leži u pojedincu i pojedinčevoj sposobnosti ovladavanju i osvještavanju dijelova sebe s kojima se ne poistovjećuje.
Svaka naša odluka kroji stvarnost, tako da valja pripaziti kamo usmjeravamo pozornost u vremenu u kojem je svaka misao puno potentnija nego inače.
Zamislimo svijet onakvog kakvog ga želimo vidjeti, jer svaki čovjek ima moć manifestirati vlastitu budućnost. Uz malo sreće – možda se desi čudo.
Dodaj Komentar