
Lažljivcima ne raste nos kao Pinokiju, no FBI istražitelji i psiholozi otkrivaju kako brzo u sebi aktivirati detektor laži
Laganje je vrlo kompleksno te je, iako ga ne odobravamo, utkano u naše privatne i poslovne živote. U samo jednom danu slažemo od deset do čak 200 puta, no, nasreću, nisu sve laži štetne, tvrdi Pamela Meyer, autorica knjige “Kako uočiti lažljivca”.
Lagati počinjemo gotovo od rođenja, a ta se sposobnost povećava usporedno s našim kognitivnim razvojem. Sasvim male bebe već glume plač, potom zastanu kako bi vidjele dolazi li ih tko utješiti te opet nastavljaju plakati. Jednogodišnjaci počinju prikrivati, dvogodišnjaci blefiraju, petogodišnjaci izravno lažu te manipuliraju laskanjem, a devetogodišnjaci su već pravi stručnjaci u prikrivanju istine, tvrdi Meyer. Do početka studija potomci majkama lažu u jednom u pet razgovora, a kad zaplovimo u bračne vode, partneru u prosjeku lažemo u jednom od deset razgovora. Iako u danu u prosjeku izgovore tek 7000, a žene čak 20.000 riječi, muškarci, prema istraživanjima, “serviraju” dvostruko više laži. Oni lažu osam puta više o sebi nego o drugim ljudima, a žene pak najčešće lažu kako bi zaštitile druge. Prema istraživanjima, ekstroverti lažu više od introverata, iako su introverti zbog svog samozatajnog ponašanja češće osumnjičeni za laž. Stranci u prvih deset minuta poznanstva izgovore čak tri laži.
Stručnjaci otkrivaju oko 90 posto svih laži, a prosječan neupućen čovjek samo 54 posto
No laganje je prilično iscrpljujuće jer zahtijeva mnogo veću aktivnost stanica mozga. Bilo da u trenutku smišljaju laž ili se pokušavaju držati iskonstruirane priče i lažnog alibija, lažljivci obavljaju iznimno težak posao jer laž iziskuje mnogo veći mentalni napor nego istina. Iako možda mislite da imuni na laži jer jako dobro čitate ljude, otkrivanje laži nije nimalo jednostavan zadatak. Čak i vrhunski sigurnosni stručnjaci, policijski istražitelji i forenzički psiholozi, koji su obučeni i izvježbani za otkrivanje laži, uspješni su u 90, ali ne i 100 posto slučajeva, a prosječan čovjek može prepoznati laž u samo 54 posto slučajeva, tvrdi Meyer. Ipak, nije nemoguće ovladati tehnikama za otkrivanje obmana kakvima se služe vrhunski stručnjaci. Ta je vještina iznimno korisna, posebno menadžerima i poslodavcima, ali i svim ostalima u svakodnevnim situacijama u kojima razlučivanje istine od laži može spriječiti da postanete žrtvom prevare. No tragovi laži često su vrlo suptilni stoga je otkrivanje laži vještina koja zahtijeva vrlo istančana i izoštrena osjetila. O tome kako otkriti laž i koji su simptomi po kojima možete prepoznati lažljivca postoji čitav niz teorija, a mišljenja stručnjaka su podijeljena.
ODAJE GA NESVJESNO
Primjerice Aldert Vrij, koji je sa svojim timom istraživao područje psihologije laži, govori da je teorija koja tvrdi da lažljivac nije nužno nervozan, ne vrpolji se i ne odvraća pogled tek prazan mit. S njim se ne slaže Pamela Meyer koja tvrdi da se lažljivci ne meškolje, oni nerijetko čak i “zamrznu” gornji dio tijela te se drže uspravno i ukočeno. Sličnog je mišljenja i stručnjak za neverbalnu komunikaciju Richard Newman, koji tvrdi da ljudi najčešće ne znaju čitati signale govora tijela te pogrešno pretpostavljaju da lašca odaje skrivanje lica i izbjegavanje kontakta očima, no istina je, kaže, upravo suprotna. Ako osoba koja vas nema običaj gledati uoči odjednom pokušava uspostaviti kontakt očima, taj iskorak iz uobičajenog ponašanja može biti znak da u tom trenutku nije iskrena, kaže psiholog Jenn Berman.
Lažljivci će učiniti sve da vas uvjere da govore istinu – oni sjede mirno i gledaju vas ravno u oči da vide reakciju. “Niti jedan smrtnik ne može čuvati tajnu. Ako su mu usta zatvorena, on govori vrhovima prstiju”, tu Freudovu tvrdnju, kaže Pamela Meyer, treba imati na umu pri otkrivanju laži. Lažljivca nerijetko odaju ograničen i ukočen govor tijela, posebno skromni pokreti ruku i nogu koji su uglavnom usmjereni prema tijelu, dodirivanje lica, usta i vrata, češkanje nosa i područja iza uha, manje treptanja, više stanki u govoru, nervoza, podizanje brade, stopala usmjerena prema izlazu iz prostorije, napetost u glasu te promjena tona glasa.
Kad laže, osoba čini sve što nije dio njezina uobičajena ponašanja. Ako vas inače gleda u oči, onda skreće pogled, doima se tjeskobno i uplašeno te se u nelagodi pojačano znoji.
Kad je suočen s osobom koja ga ispituje ili optužuje, lažljivac se osjeća nelagodno te aktivira obrambeni sustav i nerijetko okreće glavu ili čitavo tijelo od sugovornika. Nesvjesno između sebe i sugovornika postavlja i predmete, šalicu kave, knjigu i sl. Kad mu postavite pitanje, kako bi skovao odgovor, lažljivac će upotrijebiti vaše riječi. Pitate li ga: “Jesi li ti pojeo posljednji kolač?”, odgovorit će: “Ne, nisam pojeo posljednji kolač”, a izjava poput “Ja nisam to učinio” najčešće je primjer iskrenog odgovora. posumnjate li da vam sugovornik laže, brzo promijenite temu razgovora. Nedužni na tu naglu promjenu reagiraju zbunjenošću te se pokušavaju vratiti na prethodnu temu, no lažljivac će taj zaokret u razgovoru dočekati s olakšanjem te će postati vidno opušteniji. U želji da izbjegne razgovor o skliskoj temi lažljivac se nerijetko služi i humorom te sarkazmom.
No ti poznati signali neiskrenosti ponekad su samo sastavni dio nečijeg ponašanja i nikako nisu sasvim pouzdan pokazatelj da netko laže, kaže Meyer. Ipak, ako spomenuti simptomi ne dolaze pojedinačno nego je više njih u nizu, to je svakako znak za oprez, stoga gledajte, slušajte i iskoračite iz ugodnog u znatiželjan način ponašanja te postavljajte sugovorniku teška pitanja, no pritom nemojte biti pretjerano napadni, savjetuje Meyer.
ŠTO JE ODALO CLINTONA?
Ako sugovornik, suočen s optužbama, sve više odlučno poriče služeći se pritom neuobičajeno formalnim rječnikom, to je svakako znak za sumnju u njegovu iskrenost, tvrdi Meyer. Kao primjer navodi obraćanje javnosti bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona, koji se, tvrdi ona, upravo tako ponašao kad je javnost saznala za njegovu aferu s Monicom Lewinsky. Kako bi se udaljio od Monice, Clinton ju je u svom govoru, umjesto imenom, nazivao “ta žena”, što je klasičan primjer čovjeka koji se odmiče od teme jer ne govori istinu, tvrdi Meyer.
Za razliku od ljudi koji govore istinu te daju kratke, izravne i jasne odgovore, lažljivac primjenjuje “strategiju opširnosti” te navodi bezbroj nepotrebnih detalja i preuveličava, no pritom preskače bitne informacije. Na primjer, ako pitate partnera: “Pa dobro, gdje si ti do sada?”, a on se naširoko raspriča kako je bio u dućanu i kupio kruh, mlijeko, jaja i šećer te je umalo na putu izazvao prometnu i stoga je usporio, previše detalja u priči može značiti da je uložio mnogo vremena u razmišljanje kako da se izvuče iz situacije pa je kao rješenje konstruirao kompliciranu laž. Lažljivac će vam priču ispričati i strogo kronološkim slijedom. Da biste ga raskrinkali, primijenite taktiku koju koristi FBI. Nakon nekoliko sati zamolite sugovornika da vam istu priču ispriča ponovno, ali unatrag, dakle obrnutim redoslijedom te potom pratite njegove reakcije i izraze lica jer uvježbavamo riječi, no ne i geste i mimiku. Imajte na umu da strategija opširnosti vrijedi samo u slučaju kad lažljivac nije imao vremena isplanirati laž. Primijeti li da ste sumnjičavi, lažljivac, u strahu da bi ga mogli raskrinkati može brzo promijeniti strategiju te pribjeći pravilu: “Što manje detalja navedem, manji su izgledi da me uhvate u laži”. Lažljivca stoga mogu odati dugi i neizravni, ali i kratki, isključivi odgovori.
VAŽNOST MIKROIZRAZA
Iskrenost je naš uobičajen i zadan način rada. Kad lažemo, moramo zatomiti istinu i aktivirati neiskren odgovor pa mnogo vještije i uvjerljivije lažu oni koji su imali dovoljno vremena da uvježbaju svoj performans, tvrdi Xiaoqing Hu, psiholog na sveučilištu Northwestern. Stoga u detekciji laži iznimno važnu ulogu imaju mikroizrazi. To su brzi, suptilni i trenutni izrazi lica, odnosno nekontrolirani pokreti mišića koje ljudi nesvjesno prave kad skrivaju prave emocije.
“Mikroizraz je vrlo kratak, najčešće traje tek 25. dio sekunde, no pouzdano odaje skrivenu emociju”, kaže dr. Paul Ekman, profesor psihologije na California Medical School u San Franciscu. Trik je u tome da zamijetite mikroizraz. Iako 99 posto od 10.000 ispitanika ne uspije uočiti mikroizraze, tu vještinu zapažanja prosječna osoba može naučiti u manje od sat vremena, tvrdi dr. Ekman.
Mikroizrazi uglavnom prate sedam osnovnih emocija – bijes, gađenje, strah, tugu, sreću, iznenađenje i prezir. Stručnjaci za otkrivanje laži tvrde da je pomoću tih mikroizraza moguće uočiti disbalans između emocija, odnosno izraza lica i izgovorenih riječi. Na primjer, kad se osoba doima sretno, a zapravo je uzrujana, njene će se stvarne emocije prikazati na licu u treptaju oka, podsvjesnim bljeskom ljutnje ili straha. Kad netko laže, emocije iskazuje s odgodom, no traju dulje i naglo nestaju. Neiskreni će ljudi, kad primaju dar, često uz ozbiljan, čak i namrgođen izraz lica reći: “Hvala, tako si drag”, a nasmijat će se, umjesto dok ih izgovara, tek nakon što ih izgovori.
U otkrivanju laži ne treba ignorirati intuiciju i “osjećaj iz trbuha” jer nesvjesni su procesi ponekad učinkovitiji od svjesnih
ISTINA JE GORE I LIJEVO
Odglumljene, lažne emocije, poput sreće, iznenađenja, tuge ili divljenja, prepoznat ćete i po tome što one ne preplavljuju cijelo lice nego su ograničene samo na pokrete usana. I mišiće u obrazima možemo svjesno zgrčiti te tako nabaciti lažni osmijeh, no pravi osmijeh je u očima i možete ga prepoznati po naborima u kutovima očiju koje nije moguće svjesno pomaknuti. Uz to, lažni osmijeh kasni za riječima i na licu se zadržava predugo te je nerijetko izmiješan sa suprotnim emocijama, na primjer, s ljutitim izrazom lica. I pokreti očiju, odnosno smjer u kojem sugovornik gleda, mogu pomoći da razlikujete istinu od laži.
Iako su oči ogledalo duše, njih je relativno lako kontrolirati te je, po nekim stručnjacima, laž lakše detektirati ako se usredotočimo na glas.
Ako osobi koja je dešnjak kažete da zamisli ljubičastog bizona, ona će, ako iskreno vizualizira tu imaginarnu sliku, s vaše točke gledišta pogledati gore lijevo. Ako vizualizira neku stvarnu sliku iz svog pamćenja, na primjer prisjeća se koje je boje bila kuća u kojoj je stanovao u djetinjstvu, pogled će biti usmjeren gore desno. Kad je riječ o auditivnom, iskren će sugovornik, dok zamišlja i konstruira neki zvuk koji nikada u stvarnosti nije čuo, pogled usmjeriti lijevo u razini očiju. Kažete li mu da se sjeti bakina glasa, dok se prisjeća, gledat će desno u razini očiju. Ako se prisjeća stvarnih mirisa iz djetinjstva, s izleta ili ljetovanja, gledat će dolje lijevo. Kad vodi unutarnji dijalog sa sobom, pogled će usmjeriti dolje desno.
Prekrivanje usta dlanom, trljanje očiju, dodirivanje nosa, ušne resice i stražnje strane uha te često češkanje po vratu, konkretno područja iza uha, mogu upućivati na laž.
Pitate se kako ove informacije upotrijebiti u detektiranju laži? Evo primjera – dijete vas zatraži da mu date kolač, a vi ga pitate: “A što je mama rekla? Smiješ li jesti kolač prije ručka?” Ako mališan odgovori: “Mama je rekla da smijem”, no pritom gleda ulijevo u razini očiju, to je znak da sam smišlja odgovor koji zapravo nije čuo od mame. Dakle, smjer gledanja ulijevo otkriva da dijete u umu konstruira sliku ili zvuk koji zapravo nije čuo. No pogleda li, dok vam odgovara, udesno u ravnini očiju, to je znak da se dijete prisjeća stvarnog majčinoga glasa ili slike, što u prijevodu znači da vam govori istinu.
Učinkovitu taktiku otkrivanja laži razvio je i J. J. Newberry, federalni agent s tridesetogodišnjim stažom i stručnjak u detekciji prijevara. “Svjedokinja pucnjave uvjeravala me da je pobjegla i sakrila se čim je začula pucnjeve te da nije baš ništa vidjela, no ja sam odmah pouzdano znao da laže. U takvoj situaciji nitko ne bi reagirao bježeći a da prije toga ne pogleda u smjeru iz kojeg se čuju pucnjevi”, kaže Newberry. Da svjedokinja ne govori istinu, dokazao je i ostatku tima posluživši se trikom. Kad je žena odvratila pogled od njega, Newberry je iznenada snažno udario šakom u stol i svjedokinja je odmah pogledala u smjeru iz kojeg je začula zvuk. “Znao sam da je jednako reagirala i kad je začula pucnjeve te je vidjela osobu koja je pucala, a tek je onda počela bježati”, kaže Newberry, koji je dokazao da je žena dala lažan iskaz jer je u priči pronašao nedosljednost i nelogičnost. Dakle, pronađite kockicu koja se ne uklapa u mozaik i pronašli ste laž. Da biste si olakšali, sugovorniku postavite neočekivana pitanja. “Samo četiri posto osoba vješto laže, no iako im ne raste nos kao Pinokiju kad ne govore istinu, lažljivce ipak možete uhvatiti u mreži koju su sami ispleli. Pažljivo ih promatrajte i, kad se najmanje nadaju, postavite im pitanje na koje nisu spremili odgovor i koje će ih, vrlo vjerojatno, odati. Jedan od najvažnijih pokazatelja neiskrenosti je promjena uobičajenog ponašanja.
Kada govorimo istinu, zamjenice su naglašene jednako ili više od ostalih riječi, no lažljivac ih nerijetko izostavlja te govori monotono, zbrkano i gramatički netočno.
Primjerice, kad se tjeskobna i stalno zabrinuta osoba odjednom doima vrlo smireno ili kad se smirena osoba iznenada doima nervozno, kaže dr. Maureen O’Sullivan, profesorica psihologije na sveučilištu u San Franciscu. Laž ćete najlakše detektirati ako trenutno ponašanje sugovornika usporedite s njegovim uobičajenim modelom ponašanja. Ako uočite velika odstupanja, to je znak za oprez. Pomno pratite podudaraju li se glas i geste sugovornika s njegovim riječima. Ljudi koji lažu, dok govore potvrdno, vrlo često odmahuju glavom te čine pokret koji je suprotan njihovim riječima. Takve se suprotnosti, upozorava dr. Ekman, mogu pojaviti između glasa i riječi, pokreta i glasa, pokreta i riječi ili izraza lica i riječi. Dok tragate za lažima, ne ignorirajte istinu, jer nju je mnogo važnije prepoznati.
Osoba koja govori istinu češće koristi zamjenicu “ja”, a lažljivac zamjenice “mi”, “on”, “ona” te riječi “svi” i “netko” ili druge bezlične konstrukcije.
Nevješti lažljivci ne uspijevaju prikriti uzbuđenje te govore piskavim, povišenim tonom, prave pauze, ponavljaju ili “gutaju” riječi. Iskusni, koji planiraju laž, kontroliraju boju glasa ne znajući da je upravo to ono što ih odaje jer im glas tada postaje mnogo dublji nego inače te dobiva “metalni” prizvuk. “Uvijek želimo biti ljepši, bogatiji, bolji… Laganjem, stoga, mnogi ispunjavaju prazninu te pokušavaju povezati fantazije o tome kakvi bi željeli biti s onim što stvarno jesu”, objašnjava Pamela Meyer, autorica knjige “Kako uočiti lažljivca”.
“Laganje je kooperativni čin. Kad je tek izgovorena, laž nema nikakvu moć. Laž postaje moćna tek kad netko u nju počne vjerovati i tada može imati dramatične posljedice”, kaže Pamela Meyer. ponašanje se često zanemaruje, no nerijetko je najbolji indikator laži. Iskren sugovornik je kooperativan i pun entuzijazma, a primijeti li da ste sumnjičavi, pomoći će vam da dođete do istine dajući vam gomilu dokaza, kaže Meyer.
Dodaj Komentar