Zamislite da danas na televiziji ide film koji istinito prikazuje vas i vaš život, sve vaše boli, patnje, strahove i teške emocije koje su vas kočile da se osjećate istinski sretno i ispunjeno. No i da na kraju ugledate sretan završetak i shvatite kako je moguće riješiti probleme koji vas tište. Biste li ga pogledali? Upravo takvu perspektivu nudi sjajna metoda sistemskih konstelacija, koja iz ‘polja koje zna’ izvlači uvide i odgovore na pitanja koja sami ne biste mogli osvijestiti.
Suzana Vičik, mag.paed.soc
Zovem se Suzana Vičik, imam 47 godina, rođena sam u pitomoj i mirnoj Vojvodini i prvih 17 godina života odrastam kao vojvođansko dijete. Vihorom devedesetih cijela moja obitelj se seli u Hrvatsku. Krećemo ispočetka, kao izbjeglice i kasnije kao prognanici, uspijevamo preživjeti i uklopiti se u novu sredinu. Srednju školu završavam u Slatini i upisujem Fakultet za defektologiju (smjer poremećaji u ponašanju). Po struci sam magistra socijalne pedagogije i od samog početka su ljudi kojima su potrebni pomoć i podrška bili moj izbor. Tijekom studiranja sam sudjelovala u brojnim projektima nastojeći da sve što sam naučila primijenim u praksi. Bila sam na mnoštvu edukacija iz područja psihologije, psihoterapije i savjetovanja i upisala sam za vrijeme studija Kibernetiku psihoterapije pri Medicinskom fakultetu u Zagrebu što i završavam 2001. Godinu dana kasnije se zapošljavam kao socijalni pedagog za djecu i mlade bez roditelja. Radim s grupom srednjoškolaca a kasnije i studenata na svim temama života i svakodnevice, od odrastanja, identiteta, smjera, pravca, smisla… već 20 godina.
Radeći s djecom i mladima shvatila sam da su sva naša djeca u sustavu skrbi visoko traumatizirana. Kada bi posljedice tih trauma izazvale veći otklon u ponašanju ili jače emocionalne reakcije, tada sam tražila alate i znanja koja u konkretnim situacijama zbilja mogu pomoći. U jednom trenutku sam se upoznala sa sistemskim konstelacijama, i došla sam na radionicu kao sudionik. Svi smo mi u nekom trenutku došli kao članovi grupe s ili bez svoje teme i svi smo prvo bili klijenti, odradili neku svoju problemsku temu, da bi se kasnije dio ljudi odlučio za smjer učenja i usvajanja tehnike vođenja unutar sistemskih konstelacija.
Konstelacija su metoda koja mi je pomogla da nađem smisao, ravnotežu i značajnije prihvaćanje svih događanja tijekom 90-tih. Rane sam zacijelila i nastavila dalje sa životom a metoda konstelacija je ona koju sam izabrala kako bih radila s drugima.
Oformila sam udrugu “Damari” što u prijevodu znači puls, bilo, odnosno ritam života. Udruga postoji već 10 godina i preko nje radim individualna i grupna savjetovanje, radionice, nudim pomoć i podršku u osobnom rastu i razvoju.
Kada i kako su nastale sistemske konstelacije?
Korijeni sistemskih konstelacija su u teoriji sistema koja nastaje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Glavni začetnik je Ludwig von Bertalanffy (1901.-1972.). Na teoriju sistema je utjecala matematika, fenomenologija i psihodrama i to su osnove na kojima psihoterapeut Bert Hellinger razvija obiteljske konstelacije, objedinjujući sve te tehnike. Njemu zahvaljujemo što su konstelacije postale svjetski poznate.
Bave li se sistemske konstelacije traumama?
Između ostalog da, ali ne samo njima. Jer mi smo kao ljudska bića mnogo više od niza okolnosti koje su nas povrijedile i traumatizirale, odnosno zaustavile u nekom procesu rasta. Trauma nije nešto oko čega se vrte radionice, ali ljudi koji kroz svoje životne želje i ciljeve shvate da do određenih stvari ne mogu doći, pa im to stvara nemir, napetost i loš osjećaj, na radionicama sistemskih konstelacija im se najčešće prvo otvore određena traumatska iskustva koja su se dogodila u ranom djetinjstvu. Jer što se trauma ranije dogodila, njen je utjecaj jači, njena vibracija duže ostaje potisnuta u nesvjesnom a tijelo pamti. Moguće je da se zbog netretirane traume pojave autoimune kao i neke psihičke bolesti. Trauma koja je osviještena i zacijeljena – ostaje sjećanje na događaj ali ne i emocionalna, psihološka i tjelesna reakcija u sadašnjem trenutku – jeste trauma koja više nema moć nad nama. Tada je odrađena. Zato je i bitno se suočiti i odraditi traumatske događaje koji su nas jako ranili i povrijedili.
Kako izgleda jedna radionica, tko sve u njoj sudjeluje i kako se postavljaju uloge određene sistemske konstelacije?
Kad kažemo da su sistemske konstelacije fenomenološka metoda, to znači da su prije svega iskustvene/doživljajne. Čovjek se prijavi i odluči da će raditi na određenoj svojoj temi ili problemu koji ga tišti.
Problemi su razni: pitanja odnosa unutar članova primarne obitelji, odnosa unutar članova obitelji koju smo zasnovali, pitanja poslovne prirode, uspjeha, rasta ili loših i nelagodnih osjećaja na poslu, zdravstvena pitanja, postojanje određenih simptoma, što benignih što malignih, autoimunih bolesti, ili kakvo drugo zdravstveno stanje koje čovjek želi sagledati te se upoznati s dijelom sebe koji je skriven u nesvjesnom.
Kada osoba dođe na radionice sistemskih konstelacija, najčešće ne poznaje nikog u grupi
Razgovor o temi i problemu je najprije individualan s voditeljem a ostali članovi grupe ne znaju s kojom temom će se susresti. Razgovor se odvija jedan na jedan kada upoznajem osobu s kojom ću raditi i od nje saznajem osnovne biografske informacije. U pripremnom razgovoru ne govorimo o našim interpretacijama događanja i stanja, već samo o činjenicama. Primjerice, saznajem jesu li roditelji živi, jesu li djeca začeta u braku, je li bilo nekih velikih nesretnih događanja i gubitaka članova obitelji, iznenadnih ili nasilnih smrti i slično. Osoba ispriča svoju priču i tada se dogovaramo za pozicije koje će u konstelaciji biti postavljene u radu.
Klijent najčešće ne poznaje ljude iz grupe. Jedna od pozicija je osoba koja će predstavljati klijenta (a on sam sjedi, promatra i doživljava u trodimenzionalnom prikazu svoju priču). Čak i kad je u pitanju obiteljska problematika, uloge su prikrivene, odnosno postoje pozicije A, B, C, D… Tako predstavnici ni na koji način ne znaju ništa o problemskoj situaciji, ne znaju ni temu s kojom je klijent došao, zapravo ne znaju niti koga predstavljaju.
Klijent ih postavi u prostor, odnosno u konstelaciju. Tu se javlja prvi fenomen, odnosno “polje koje zna” (ili nulto polje). To je zapravo energetski zapis oko svakog sistema, bilo obiteljskog, bilo poslovnog, bilo tjelesnog… i tu su pohranjene sve informacije, odnosno sjećanja roditelja, baka, djedova, prabaka, pradjedova… Cijeli jedan niz znanja, talenata, trauma i gubitaka je zapamćen u informacijskom polju.
Kada predstavnici uđu u konstelaciju, oni ulaze u polje informacija
To polje nam je dohvatljivo i njemu je potrebno pristupiti s velikim poštovanjem i uvažavanjem. Tako se pristupa i svakom klijentu, a budući da je konstelacija prikrivena, čuva se intima. Klijent stoga ne mora ništa objašnjavati bez obzira što na radionici otvara priču koja je bolna. Predstavnici koji su postavljeni u uloge se postavljaju kao u”cipele druge osobe“, a ulaskom u polje primaju informacije koje dolaze kroz tijelo, kao određena senzacija (toplo-hladno), kao težina ili bol, kao neugoda ili kao opće stanje tuge, radosti, ushićenja, sreće…
Predstavnici znaju da to što osjećaju u tom trenutku nije njihovo nego pripada klijentu i da će kroz njih ta informacija biti osviještena i izgovorena. Ljudi u pravilu vole biti predstavnici jer se jednim dijelom “odmore“ od svoje problematike i ulaze u cipele druge osobe, a s druge strane iskustvo perspektive druge osobe je značajno jer širi poimanje različitih perspektiva i tema, i treća stvar što smo tu jedni za druge – ljudi imaju potrebu i želju biti na raspolaganju u procesu pomoći i traženja rješenja za neku drugu osobu. Jer kada budu otvarali svoju temu, i njima će drugi ljudi biti bitni u tom procesu.
Prva slika koja se stvori među odnosima je ono što je sakriveno, o čemu se ne priča, a na radionici bude viđeno. Već nakon prve slike klijent će potvrditi da sve u potpunosti odgovara stvarnosti. Predstavnici često izgovaraju riječi i rečenice koje je klijent već čuo u stvarnosti. Često je i ton gotovo identičan. Na konstelacijama se događaju nevjerojatne stvari pa primjerice kad je osoba iz Istre u radionici prelazi na zagorski dijalekt jer joj dolazi da sve izgovara na taj način.
Je li radionica uvijek odraz stvarnosti, odnosno kako je to sve uopće moguće i objašnjivo?
Fenomen polja ostaje još uvijek misterij. No fizičari i znanstvenici će vjerojatno u budućnosti otkriti o čemu se radi, kao što su detektirali gravitaciju i druge prirodne zakone. Polje je tu i kad mu svjesno pristupamo, tada se i služimo njegovim informacijama. Mi koji se služimo poljem jednostavno ga koristimo za rješavanje problema.
Svi ljudi koji dođu na konstelacije znaju da rješavaju svoje pitanje ili sudjeluju u radovima drugih.
Senzacije i opći doživljaji su toliko jaki pa nitko nema dilemu da se nešto veliko događa. Klijent je došao s problemom X koji će vidjeti u trodimenzionalnom prikazu kroz druge ljude. No međutim, to nije dovoljno. Idući korak je, poštujući pravila sistema i zakonitosti koje podržavaju potpunost, mir, ljubav i cjelovitost, krećemo u proces rješavanja. Mi u konstelacijama tražimo novu točku ravnoteže koja je dobra za cijeli sustav i za sve članove. Rješenja su dobra ne samo kad je klijentu dobro, nego svima uključenima u taj problem. Klijent doživljava i promatra svoju nutrinu, doživljava uvid. Uvid je sam po sebi ogroman jer njime dobivamo informaciju da nismo sami unutar tog problema, da je slika šira i dublja nego kad je samostalno obrađujemo, da smo uvijek dio šire priče i zajednice, da smo dio svojih predaka i da ne moramo sve sami.
Što konstelacije otkrivaju o našim precima?
Preci su nam u naslijeđe dali život koji nema cijenu i koji je najveći mogući dar. Dali su nam visinu, težinu, boju očiju i druga fizička obilježja. Dali su nam različite talente, ali i određena neriješena pitanja prijašnjih generacija. Primjerice, bolest se ne nasljeđuje sama po sebi, nego energetski zapis koji je doveo do disbalansa – kada postoji neravnoteža, pojavljuje se i neki simptom. Vrlo često ćemo otkriti jedno dublje razumijevanje određenih simptoma, no on zapravo želi pomoći sustavu i skrenuti pažnju na bitno, na ono što je pohranjeno u nesvjesnom.
A u nesvjesnom i u informatičkom polju je pohranjeno sve znanje o našim obiteljima. Poremećaj prirodnog toka razvoja zna nastati kad u obiteljskim pričama postoje isključeni, nepriznati ili odbačeni članovi. Sustav ih ima potrebu uključiti, da svi budu prihvaćeni i jednako vrijedni, odnosno traži u idućoj generaciji člana koji će vratiti ravnotežu tako što će skretati pažnju svojim neobičnim ponašanjem ili će biti “crna ovca” u obitelji budući da u sebi nosi neriješeno pitanje prijašnjeg člana koji je iz ovih ili onih razloga bio zaboravljen, odbačen, omalovažen i nepriznat. Tek tada kada svi članovi sustava prihvate i u svojoj nutrini se pomire, iako neke biografske podatke čak i ne znaju ili ne percipiraju od četiri generacije prije, tek tada se sustav vraća u ravnotežu.
Mi živimo na trusnom području, svakih 40 godina se dogodi rat koji stvara počinitelja i žrtvu, i s jedne i druge strane. Sustav traži ravnotežu – da se priznaju i prihvate svi počinitelji i sve žrtve. U obiteljskom sustavu svi imamo i počinitelja i žrtve, dovoljno je da odmotamo klupko 300 godina unazad i sve ćemo ih pronaći. No mi tu ne radimo povijesno istraživanje i ne sudimo, ali tražimo one zaplete koji i danas žive i prisutni su u nesvjesnom te se prikazuju kroz određenu bolest ili ponašanja klijenta koja su teško prihvatljiva. Ta spona se u radu vidi, taj isključeni član obitelji se pojavi.
Zbog čega se ljudi najčešće pojavljuju na konstelacijama? Koje su najčešće boli?
Teme su razne. Dolaze ljudi koji su suočeni s teškim dijagnozama, razvodom, tugom i boli koje nadilaze njihove kapacitete da to od tuguju u prirodnom ritmu.. I tada to procesuiraju na konstelacijama. Tu transformiramo prepreke koje nas drže izoliranima i samima. Stupajući u jedinstvo sa svima koji su bili prije nas dobivamo jedan specifičan unutarnji mir, ravnotežu i tek tada svi naši bogom dani potencijali mogu doći na red i ostvarenje.
Vjerujete li u da svatko nosi svoj križ i svoju sudbinu?
Sudbina je veliki termin i svakako postoje teške sudbine. Ako je član naše obitelji ili naš predak imao tako veliku nesreću gubitka ili je bez namjere skrivio smrt svoga djeteta, tada nosi težak gubitak i njegova je sudbina teška. No djeca koja dolaze poslije iz ljubavi prema njemu imaju potrebe da tu težinu uzmu na sebe i njega rasterete. Tada se događa specifični zaplet koji ne oslobađa tog člana obitelji težine i tuge, ali vezuje to dijete koje u ime ljubavi uzima dio tereta na sebe. Znaju ljudi na konstelacijama doći i reći da imaju dojam da žive tuđi život a ne svoj.
Sve se to događa nesvjesno, svi tereti prijašnjih generacija se preuzimaju nesvjesno. Ako se dijete ruši pod naletima velikog osjećaja srama i krivnje a da pri tom nije uzelo niti žvaku u dućanu, tada istražujemo širu konstelacijsku sliku kako bismo vidjeli odakle tako teški osjećaji s kojima se ta mlada osoba u trenutku ne zna sama izboriti.
Treba li prvo emocije utišati pa onda krenuti dalje s terapijom?
Emocije imaju jednu specifičnu orijentaciju da kada im idemo u susret i kada one idu ususret nama na prirodan način doživimo ih i slobodni smo za dalje. No međutim ljudi imaju često potrebu da izbjegnu teške emocije misleći da su tako izbjegli tugu ili bijes. No od emocija ne možemo pobjeći i uzaludan je svaki pokušaj. Ljudi su jako zahvalni kada u sistemskom pristupu dobiju siguran prostor za suočavanje i ponovno doživljavanje emocija koje nisu proživljene.
Jedan od načina kako nastaje traumatski zapis u nama je kada je događaj sam po sebi bio toliko snažan i velik a naš kapacitet da se nosimo s njim je bio nedostatan. Biologija je napravila svoje, ili smo se borili, ili smo pobjegli, ili smo se zamrznuli. U trenutku zamrzavanja taj naš dio ostaje takav kroz vrijeme, u međuvremenu je prošlo 20 ili 30 godina, ali on i dalje skreće pažnju na sebe. Nisi cjelovit, nedostaje važan dio nas, ostao sam u 12., 7. ili 2. godini života, posveti mi pažnju. I tada ga ta pažnja odleđuje, pokaže se emocija, i tada taj naš dio može participirati i nužno nam je potreban u današnjoj stvarnosti da bismo bili cjeloviti.
Bol nestaje kad ju pogledamo, priznamo i doživimo jer tada se događa rasterećenje.
Mi predugo bježimo pa u tom bježanju taj događaj postaje sve veći i veći u glavi. Ljudi ne bježe namjerno od traume, nego nesvjesno jer u tom trenutku kapaciteti osobe su bili usmjereni na preživljavanje. Ako nema podrške iz okoline, tada dijete nema prostora da se pozabavi svojim emocijama straha/tuge/bijesa jer nema koga da mu pomogne i da ga razumije.
Koje je danas značenje obitelji?
Obitelj je vezana krvlju i informacijskim poljem. Obitelj je područje na kome nam je život darovan. Obitelj ima sposobnost i snagu da donese novi život na svijet. S tim životom ide i svojevrsna cijena, a to su neriješena pitanja prijašnjih generacija. Takav problem nemamo s prijateljstvom jer to nisu isti sustavi. No onog trenutka kad se odlučimo na partnerstvo, njegov i njen sustav se isprepliću.
Nakon prvotne zaljubljenosti ili ljubavi na prvi pogled (kako je zovemo), strasti se primire i ljudi se odlučuju na zajednički život i zasnivanje obitelji ili na rastanak. Za suživot i stvaranje obitelji koje će trajati je potrebna ljubav na drugi pogled. A to znači da vidim tebe i vidim sve koji su došli prije tebe, znam da si dio sustava koje je tvoj i jedinstven. Prihvaćam iskreno i s poštovanjem u srcu tebe i sve tvoje koji su bili prije, sve tvoje tuge, težine i gubitke. To je ljubav na drugi pogled jer se u nutrini događa jedno pristajanje, jedno hvala što jesi i što postojiš i jedno molim da ova ljubav traje. Naravno bitno je da je obostrana jer na ljubav je nemoguće nikoga prisiliti, to je unutarnja odluka da se ostane.
Zašto veze danas relativno brzo pucaju?
Nakon prvotne zaljubljenosti, kad se strasti stišaju, u partnerstvu nastanu izazovi rasta kroz bol, prihvaćanje i težinu. Pokaže se određena nespremnost jednog od partnera da ide korak dublje i dalje. Za ljubav je potrebno u određenom trenutku se odreći svoje komocije te da želja i potreba za pripadanjem tom sustavu i toj drugoj osobi bude jača od pojedinih sebičnih impulsa da čovjek udovoljava sam sebi.
Zašto je taj fenomen izražen u modernim i bogatijim društvima?
Čovjek bježi od boli, od neuspjeha i zalaganja te je iz nekog razloga shvatio da to sve treba biti lako – no to nikad nije bilo i nikad neće ni biti. Partnerstvo nije lako jer traži trud. No nagrada nakon svog tog truda je neopisiva jer se osjećamo potpunim, cjelovitim. Prvotni osjećaj zaljubljenosti se pretvara u dublje, šire i značajnije. Ljubav na drugi pogled prihvaća sve ono što ta osoba nosi sa sobom, završava Suzana.ž
VJEŽBA LJUBAVI
Gotovo svi ljudi priželjkuju ljubavno ispunjenje kroz partnerstvo. Ipak, mnogi kad se zaljube, uopće ne vide drugog. Oni vide samo sliku koja sliči idealnom roditelju i očekuju da će u ljubavnom odnosu dobiti sve što im je u djetinjstvu nedostajalo. Oba partnera osjećaju isto. Zato se zaljubljujemo. Divan je to osjećaj i smijemo u njemu uživati. Ali ljubav na prvi pogled traje samo kratko. Odjednom je osoba koja stoji nasuprot nas drugačija je od naših očekivanja.
- Sjednite i umirite se. Dišite i u svojoj nutrini se sjetite svojih roditelja i djetinjstva. I sada svjesno primamo sve što nam je dano od roditelja, sa zahvalnošću i prihvaćanjem… prihvaćamo sve lijepo i sve teško, prihvaćamo sve radosno i sve tužno, prihvaćamo svu ljubav i svu bol.
- Kada smo u svom srcu prihvatili da su roditelji bili takvi kakvi jesu i da ne tražimo ništa povrh toga, spremni smo i imamo snagu pogledati drugog (partnera) takvog kakav je. Tek tada ga možemo voljeti.
- Ako ste žena, pogledajte u svojim mislima u svog partnera i recite mu: Da. Vrijedan si za mene. Prihvaćam te, i prihvaćam i volim i tvoje roditelje i cijelu tvoju obitelj. Jer ti pripadaš toj obitelji. Poštujem tvoju obitelj jednako kao svoju. Hvala. Molim. Ako ste muškarac, isto kažete svojoj ženi.
Što se događa kada izgovorimo ove riječi?
Iz te tri riječi izgovorene iz dubine bića raste ljubav koja ima budućnost.
Dodaj Komentar