Osnovna premisa tjelesno-orijentirane psihoterapije je da tijelo i um nisu odvojeni,
govori nam Lana Kunštek koja vodi uspješnu privatnu praksu u Danskoj
Svoje je znanje usvajala kroz studij socijalnog rada, a edukaciju iz tjelesno-orijentirane psihoterapije završila pod vodstvom Siegmara Gerkena, jednog od pionira te metode. No metoda postoji već stotinjak godina, od doba Wilhelma Reicha, koji je bio jedan od starih psihoterapeuta, iz doba Freuda i Junga.
Prvi je primijetio da je u psihoanalizi mnogo razgovara, no da ‘klijenti ne dišu’. Jedna je stvar pričati, no tijelo pokazuje drugačije znakove, stoga je on uveo tijelo u praksu, odnosno shvatio je kako se ono što osjećamo odražava na tijelu. Primjerice, kako se držim kad me strah, kad sam vesela, kad sam tužna… te kako ta energije teče kroz tijelo. U ovoj vrsti psihoterapije vidimo zapravo kako blokiramo tok energije u tijelu, odnosno gdje su nam potisnute emocije i zašto su potisnute, govori Lana.
Emocije nisu potisnute jer nešto nije u redu s nama, već zato što su nam bile previše pa se s njima nismo mogli nositi te smo ih potisnuli da bismo se mogli uklopiti i funkcionirati, biti dio svoje okoline.
Međutim ti osjećaji ostaju zarobljeni u tijelu te ih prije ili kasnije u odrasloj dobi nešto trigerira izvana pa izreagiramo iz potisnute emocije. Primjerice, ako nisam bila dovoljno mažena i pažena kao dijete od strane svojih roditelja, kasnije kad upoznam nekog partnera, bojim se intime jer me zapravo strah da ta intima neće biti ugodna ili da je možda uopće neće biti. Stoga reagiramo iz onoga što nam je poznato, nevezano za to je li to realna stvarnost onoga što danas doživljavamo.
Kad se osjećamo loše, depresivno, ustrašeno ili anksiozno, te emocije ne proživljavamo samo u umu, već nam i tijelo daje signale da nešto nije u redu. Stoga za prevladavanje traume treba liječiti i um i tijelo
Lana Kunštek
Ono što me potaknulo na odlazak u Dansku je bilo to što sam postala svjesna da koliko obrasci iz djetinjstva utječu na naše ponašanje, toliko utječe i kultura u kojoj smo odrasli. Htjela sam istražiti kako bih sebe percipirala u potpuno različitoj okolini.
Danska je bila idealna destinacija jer je to zemlja koja zrači sigurnošću, gdje malo tko ima egzistencijalnih strahova, za razliku od Hrvatske. Ovdje se ljudi ne boje da će izgubiti posao jer znaju da će se država za njih pobrinuti ako se to dogodi. To podiže kvalitetu života. No s druge strane, u Danskoj nedostaje sunca, ljudi se manje druže i teže izražavaju što dovodi i do određene depresivnosti.
Radila sam kao terapeut u Hrvatskoj, a u Danskoj sam otvorila privatnu praksu. Prvenstveno radim sa strancima, što je izazovno, jer sam shvatila koliko i vrijednosti kulture utječu na nas i naše tijelo. Primjerice, u Hrvatskoj se ljudi vole žaliti, no to je u Danskoj nepristojno, pričati o sebi i žaliti se, pa čak i hvaliti se.
U Danskoj su svi navodno “dobro”. No pitala sam se kako je Danska jedna od najsretnijih zemalja na svijetu, a istovremeno imaju vrlo visoku stopu samoubojstava.
Danci će na ljestvici sreće davati više ocjene od Hrvata, bez obzira što se možda isto osjećaju. Ako u Danskoj netko kaže da nije dobro, onda to znači da je jako loše jer to ne može nigdje izraziti i osjeća krivnju zbog toga. Stoga je i priznanje oko svojih osjećaja u Danskoj veliki korak, govori Lana.
Svako iskustvo koje smo imali je ostavilo neki zapis ili osjećaj u tijelu (svi se sjećamo kako je kad te netko zagrli, kako je biti zaljubljen, napušten…).
Ako je taj osjećaj bio šokantan i traumatičan toliko da se naše tijelo nije moglo nositi s time, tada se često odrežemo od njega. To nije neobično jer u trenucima straha ne razmišljamo svjesnim umom (korteksom), već malim mozgom koji je zaslužan za preživljavanje. U tom dijelu mozga postoje samo tri opcije u trenutku velikog stresa: bijeg, borba ili smrzavanje.
Na tjelesno-orijentiranoj psihoterapiji ne pričamo o traumi, nego gledamo da dovršimo traumatski proces.
Želimo vidjeti kako se osoba u tijelu osjećala u trenutku kad se trauma dogodila ili kako se sad osjeća zbog tih posljedica traumatskog događaja. Odvajanjem od te situacije, osoba pronalazi način da završi taj proces, da se opusti i relaksira pa će u budućnosti moći i pravilno reagirati – i umom i tijelom.
VJEŽBE
Kako bi se opustili, moramo se vratiti u centar, odnosno pronaći balans.
Radimo vježbe kako bi se lijeva i desna hemisfera mozga balansirale na način da u piramidu spojimo prste lijeve i desne ruke ispred prsiju te da se tako lagano ljuljamo u lijevu i desnu stranu. To zapravo rade mala djeca kad su pod jakim stresom, nesvjesno se počnu ljuljati.
Vježba bi trebala trajati dok se osoba ne opusti, dok ne osjeti da može duboko udahnuti i kad se intenzitet osjećaja smanji.
- Važno je stoga duboko disanje te osvještavanje dijelova tijela, stopala, uzemljavanje.
- Dodir je također dobra metoda opuštanja, dotičemo si koljena, sami sebe zagrlimo, odnosno svjesno se vraćamo u tijelo.
- Terapeut će i pozitivnim afirmacijama voditi svog klijenta. No dugoročno je poanta da se klijent sam nauči opuštati.
Ljudima s manjkom samopouzdanja bih savjetovala da nađu čvrsto uzemljenje.
- Da par puta utisnu, čvrsto stanu ili čak lupe s nogama u pod i puste glas prilikom izdaha kako bi dobili osjećaj “ovdje je moje mjesto“, nakon toga da osjete svoju zdjelicu i snažno udišu uz nju kako bi se usidrili ‘u tijelu’.
- Nadalje, neka isprave kralježnicu i otvore prsa i ruke.
Često kad nemamo samopouzdanja imamo tendenciju skrivati se, umanjivati se, puno razmišljati o sebi ili što drugi misle o nama, imamo se tendenciju kritizirati ili povlačiti. Kad se osjetimo u tijelu, kad čvrsto stojimo na zemlji i otvorimo srce prema van, osvijestit ćemo kako nam se počinje mijenjati percepcija nas samih.
Ljudi koji dolaze kod mene na psihoterapiju žele prvenstveno raditi na sebi, jer su doživjeli stres ili krizu. To mogu biti prekidi veza, smrt bliskom člana obitelji, stres zbog selidbe, ljudi koji žele raditi na osjećaju vlastite vrijednosti i samopouzdanja, koji žele riješiti se strahova i fobija, napadaje panike i anksioznosti, koji su preživjeli zlostavljanje narcisoidnog partnera ili roditelja…
Ljudi moraju znati da tražiti pomoć od psihoterapeuta nije sramota, ne moramo sve uvijek sami. Ponekad nam treba podrška, da nas netko čuje i vidi, i da zna da smo dobri onakvi kakvi jesmo.
- Tijekom vježbi se vrlo važno vratiti u tijelo, osvještavati dio po dio, dodirom, vizualizacijom.
- Zatim je važno duboko disanje za opuštanja.
- Samozagrljaj je također važan, da se stisnemo uz samog sebe, da se ljuljamo kao beba sa spojenim prstima u dlanovima te da si ponovim “U ovom trenutku sam u redu, u ovom trenutku sam sigurna.”
- Pomaže i ako se u trenutku panike upitamo što sve vidimo u ovom trenutku: “Vidim sliku, ormar, krevet”.
- Što sve čujem u ovom trenutku: “Psa, ptice, razgovor, kišu kako pada.”
- Što mogu dotaknuti: “Šalicu, stol, krevet.”
Fokus treba staviti na osjetila i vratiti se u sadašnji trenutak a ne u brigu i emociju. Tek onda možemo vidjeti jasniju i objektivniju sliku.
Ljudi što više trebaju prakticirati osjećaj sigurnosti, bez obzira bilo to gledanje Netflixa ili spavanje pod dekicom, šetnja parkom, razgovor s najboljem prijateljem, igranje sa psom, tuširanje toplom vodom. Važno je sebi redovito ugađati jer ništa nismo dužni učiniti, fokus treba biti na osjećaju sigurnosti. To je primjerice nakon potresa posebno narušeno u nama. Vježbe treba prakticirati po potrebi, najbolje ujutro, važno je slušati svoje tijelo.
Lana terapije provodi u privatnoj praksi u Copenhagenu, a s klijentima iz Hrvatske radi preko Zoom-a.
Zainteresirani za terapiju mogu kontaktirati Lanu preko weba, maila ili mobitela. Isto tako, provodi i radionice Movement and Mindfulness, praktične vježbe za emocionalnu regulaciju i ekspresiju. Lana ne radi s maloljetnicima i osobama koje imaju psihičke bolesti. Svi ostali, nevezano uz problem ili izazov su dobrodošli.
Web: www.therapywithlana.com
E-mail: info@therapywithlana.com
Mob : +385989287873
+4552523565
Dodaj Komentar